Nemoguća misija — ispunjena!

Danasnji krscanin 11. 08. 2013.

Hiskia Israil Missah

“Zatim, u viđenju, čuh glas mnogih anđela skupljenih oko prijestolja, oko Bića i Staraca. Njihov broj bijaše ‘deset tisuća puta deset tisuća i tisuću puta tisuću’, a pjevali su jakim glasom: ‘Dostojno je Janje koje je zaklano da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu!’” (Otkrivenje 5,11.12)

Nemoguća misija. Nekima je od vas sigurno poznat ovaj naslov upotrijebljen prije više godina za jednu popularnu televizijsku seriju. Misije koje bi izgledale nemoguće u realnom svijetu, u televizijskom bi se svijetu mašte uvijek uspješno izvodile.

Riječ misija znači “slanje, odašiljanje, zadatak, poziv, poruka, poslanje”. Riječ nemoguće znači “nešto što je nemoguće obaviti ili se ne može lako obaviti” ili “se ne može dogoditi”.

Kad povežemo ova dva značenja, nemoguća misija mogla bi se ovako definirati: “Odašiljanje nekoga da izvrši poseban zadatak koji se ne može lako obaviti ili je krajnje težak ili pak posve neostvariv.”

Ipak, postojala je misija koja se činila nemogućom, nelogičnom, nepojmljivom, nezamislivom. Ova se misija čak suproti logici i prirodnim zakonima, a ipak je u stvarnosti postala moguća i ostvarena je. Zapravo, dogodila se na našoj Zemlji i zabilježena je u Bibliji. Kakva je to vrsta misije bila? Tko je poduzeo tu misiju? Tko je naredio njezino izvršenje? Tko je mogao ispuniti tu zadaću? Je li Njegova misija bila uspješna? Pokušajmo istražiti odgovore na ova pitanja.

Isus je došao ostvariti Očevu misiju

Isus, Riječ, koji je u početku bio s Bogom i bio Bog, poslan je s autoritetom svojega Oca. On je obavio posebnu službu koju nitko drugi u svemiru nije mogao izvršiti. I On je to učinio uspješno. U Ivanu 6,38 Isus kaže: “Jer ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.” Što je bila Isusova zadaća u ovoj nemogućoj misiji? U Evanđelju po Marku 10,45 Isus kaže: “Jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!” Drugim riječima, Isus je na ovu Zemlju došao umrijeti, dati svoj život u otkup za grešnike.

Isusova misija, kao za Boga, bila je nemoguća zadaća. Zašto? Zato što Bog ne može umrijeti. Ako Bog može umrijeti, On više nije Bog. Zato je to bila nemoguća misija. Ali jedini lijek za problem grijeha i jedini put da se ljudski rod otkupi od grijeha bio je umrijeti umjesto njih. Nije bilo drugog načina. Čudesno, u svojoj neizmjernoj i nepojmljivoj ljubavi Bog dragovoljno preuzima rizik da postane ljudska žrtva kako bi pomirio čovjeka s Bogom.

Kako je Bog ostvario svoju nemoguću misiju? Odgovor je inkarnacija ili utjelovljenje. Riječ inkarnacija dolazi od latinske riječi incarnatus, koja je složenica od dviju riječi in + caro (tijelo), što znači obdaren tijelom, osobito ljudskim tijelom, ili načinjen tijelom.

Nakon četiri tisuće godina kako je grijeh zavladao ovim svijetom, “kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom” (Galaćanima 4,4). Bog Sin, Kralj nad kraljevima, Kralj slave, nevjerojatno, nepojmljivo ali ipak čudesno, sišao je s Neba kako bi postao ljudsko biće. Kakva sveta milostivost!

Matej je lijepo iznio izvještaj o utjelovljenju: “S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom. Ali prije nego se zajedno nastaniše, pokaza se da je začela po Duhu Svetom.” (Matej 1,18) Isti je izvještaj pronađen u Kur’anu, svetoj knjizi muslimana, u suri 3 (Ali ’Imran) koje potvrđuje izvještaj o utjelovljenju, u redcima 45. i 47. U 45. retku čitamo: “A kada meleki rekoše: ‘O, Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će Mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, bitće viđen i na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih.’” Redak 47. kaže: “Ona reče: ‘Gospodaru moj, kako ću imati dijete kad me nijedan muškarac nije ni dodirnuo?’ — ‘Eto tako’, — reče — ‘Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: Budi! — i ono bude.’”

Neki bi ljudi mogli postaviti pitanje, može li Bog postati čovjekom? Svakako! Biblija to jasno dokazuje. Zapis o tome nalazimo u Ivanu 1,1-3.10.11.14: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga — i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo. … Bijaše na svijetu, i svijet postade po njemu, a svijet ga ne upozna. K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše. … I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. (I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca) — pun milosti i istine.”

Njegove borbe, kušnje i patnje

Tijekom svoje misije na Zemlji Isus je nailazio na mnoga odbacivanja, borbe, patnje i kušnje. Njegova ga braća nisu razumijevala. Odbacio Ga je njegov vlastiti narod. Matej 13,54-58 izvješćuje nas da je Isus bio odbačen u Nazaretu. Zamijetite što je Isus rekao u 57. retku: “Prorok je bez časti jedino u svom zavičaju i u svojoj kući.” Farizeji, svećenici, svećenički poglavari, pa čak i veliki svećenik mrzili su Ga i pokušali sve kako bi Mu namjestili zamku s namjerom da Ga ubiju.

Da bi ostvario svoju misiju, Isus je patio ne samo fizički nego još gore, patio je duševno zbog tereta grijeha cijeloga svijeta što ih je nosio. Noć prije raspeća Isus je sa sobom poveo svoje učenike na Maslinsku goru. Zamolio ih je da Ga pričekaju dok je On otišao u Getsemanski vrt na molitvu i bio je razočaran kad ih je po povratku našao na spavanju. Savjetovao ih je rekavši: “Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo.” (Matej 26,41)

U Evanđelju po Luki 22. poglavlju čitamo kako je bio težak taj Isusov teret. U redcima od 41 do 44 čitamo: “Potom se udalji od njih koliko bi se moglo kamenom dobaciti, kleče na koljena te poče moliti: ‘Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!’ Tada mu se ukaza anđeo s neba i poče ga hrabriti. Kad se nađe u smrtnoj borbi, još je žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju.”

Težina grijeha cijeloga svijeta gomilala se nad Njim. Strašne posljedice grijeha i osjećaj odvojenosti od Oca za Krista je bio pretežak teret. Iz njegovih pora probijale su krvave kapi znoja. Medicinska terminologija za ovako izobilno znojenje je diaphoresis, a prouzročeno je vrućicom, tjelesnim naporom, izlaganjem vrućini ili stresom. Ta očajnička žalost, iskustvo slomljena srca, jer Ga je Njegov narod odbacio, prouzročila je taj krvavi diaphoresis. Kakva agonija!

Na Isusa su pljuvali. Udarali su Ga po licu. Rano ujutro sljedećeg jutra u Kaifinoj se kući sakupilo mnoštvo ljudi. Tu su bili pisari, hebrejske vođe, starješine i odvjetnici, svećenici, svećeničke vođe, pa čak i članovi Velikog vijeća sjedinjeni u nastojanjima da pogube Isusa. Nakon što su namjestili lažne svjedoke, koji su trebali Isusa optužiti, oni nisu bili u mogućnosti pružiti pravovaljane dokaze kojima bi zaslužio smrtnu kaznu.

Nakon uzaludnog traganja za optužbama protiv Isusa na kojima bi bila osnovana smrtna kazna, veliki je svećenik ustao i rekao Mu: “Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?” (Matej 26,63)

Zatim mu je Isus odgovorio: “Ti kaza. … Ali ja vam kažem da ćete poslije ovoga vidjeti Sina čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim.” (Matej 26,64)

Nakon što je čuo ovaj odgovor, veliki je svećenik rastrgao svoju odjeću i uzviknuo: “Pogrdio je Boga! Čemu nam više trebaju svjedoci? U ovaj isti čas čuli ste pogrdu.” Što je narod zatim učinio? U Mateju 26,67.68 čitamo: “Tada su mu jedni pljuvali u lice i udarali ga pesnicama, a drugi mu davahu zaušnice. I govorahu: ‘Reci nam, Mesija, tko te je udario?’”

Isusa su zanijekali i Njegovi učenici. Petar je tiho slijedio Isusa do Kaifine kuće. Nije se usudio biti preblizu Isusa. Dok je sjedio u dvorištu, jedna mu je sluškinja iznenada rekla: “I ti si bio s Isusom Galilejcem!” U prisutnosti mnoštva Petar je po prvi put zanijekao Isusa: “Ne znam što govoriš.”

Zatim je otišao prema vratima, gdje ga je prepoznala druga sluškinja i rekla: “I ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom.” U strahu i panici iz Petrovih su usta eksplodirale riječi poricanja: “Ne znam toga čovjeka!”

Odricanje je Petra spasilo samo na nekoliko trenutaka, jer su mu odjednom oni koji su uz njega stajali rekli: “Zbilja, i ti si njihov; ta i tvoj te govor izdaje.” Ovaj put Petar je želio biti siguran da nije u opasnosti stoga se počeo kleti i preklinjati govoreći: “Ne znam toga čovjeka.” Odjednom je pijetao zapjevao.

Isus je osuđen na smrt. Zatim su Ga odveli upravitelju Pilatu. Pilat nije pronašao niti jedan razlog da Isusa osudi na smrt. I žena mu je poslala upozorenje: “Nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega!” Ali iz straha pred mnoštvom i hebrejskim vođama, umjesto da nevinog Isusa pusti na slobodu, Pilat je to učinio s kriminalcem Barabom.

Ellen G. White je pisala: “Svjetina je bila pomućena sotonskim neprijateljstvom i kad su je upitali koga će izabrati — Božjeg Sina ili kriminalca Barabu — izabrali su razbojnika i ubojicu radije nego Isusa. Neuko je mnoštvo vođeno prijevarnim rasuđivanjem onih na visokim položajima da odbace Božjeg Sina i umjesto Njega izaberu razbojnika i ubojicu.” (Review and Herald, 22. kolovoza 1893.)

Sada, dok je Krist umirao na križu, Njegovi su Mu se tužitelji rugali. Svi Njegovi sljedbenici, Njegovi bliski prijatelji i učenici za sve su Ga to vrijeme napustili, osim nekih suosjećajnih žena koje su bile uz Njega sve vrijeme Njegove agonije. Nakon što je bio pretučen, sav u modricama i neopisivo mučen, razapet je.

Isus je izabrao smrt kako bi cijelom čovječanstvu omogućio vječni život. Zapravo, On nije prisiljen da podnese takvu agoniju, kao što je i Ray Overhold opjevao u svojoj pjesmi:

 

“On je mogao prizvati deset tisuća anđela

da sebe oslobodi i svijet ovaj uništi…

Ali On umrije sam, da spasimo se ja i ti.”

 

Isus je upravljao milijardama svojih svetih i moćnih anđela. Lako je mogao pozvati deset tisuća svojih anđela koji bi bez pogovora učinili što im je On zapovijedio, ako treba i uništili svijet koji se spremao uništiti Njega. Ali On je umro za tebe i mene. Kakva izazovna misao! Kakve li divne ljubavi!

Prije nekog vremena imao sam prednost posjetiti Jeruzalem. Jedna od mnogih atrakcija tog putovanja bila je i koračati Isusovim stopama kojima je hodio posljednjih sati prije raspeća. Isusa su poveli u kuću velikog svećenika Kaife. Na tom mjestu, sada znanom kao Peter Galigantu, bio je pritvoren dok je čekao svoj izlazak pred Pilata. Prema izvješću što smo ga čuli od našeg vođe puta, Isus je čvrsto svezanih ruku i nogu naglavce bačen u tamnicu duboku pet metara. Tu je neopisivo mučen.

Mi smo se u tu tamnicu spustili kroz druga vrata koja su načinjena ne tako davno. Dok smo boravili u tamnici pokušali smo zamisliti okrutno zlostavljanje i agoniju koju je Krist podnio. Vođa našeg puta me je zamolio da glasno pročitam Psalam 88,1-18. Kad sam stigao do 15. retka: “Zašto, Jahve, odbacuješ dušu moju? Zašto skrivaš lice od mene?”, više se nisam mogao suzdržati. Briznuo sam u plač i nekoliko sekundi nisam mogao nastaviti s čitanjem. Svi članovi moje skupine Good News bili su u suzama i odjednom smo se svi našli u jecanju. Naša su srca bila dirnuta stradanjima našeg Gospodina i Spasitelja. Svi smo tog trenutka obećali da ćemo Ga više voljeti i ostati Mu zauvijek vjerni.

Za vrijeme tog putovanja imali smo još jedno nezaboravno iskustvo. Na našem putu do Golgote trebali smo proći pokraj tržnice. U Isusovo vrijeme zločinci koji su bili osuđeni na smrt bili su primorani nositi svoj vlastiti križ i proći pored tržnice kako bi ih mnogi mogli vidjeti, rugati im se i doživjeti “šok terapiju”, kako ne bi i oni postali zločinci.

Na našem putu do Golgote i mi smo prošli pored tržnice. Mogli smo primijetiti upitne poglede pasivnih promatrača; neki su nas podrugljivo gledali.

Zapravo, neki su od njih ispred nas bacali kamenje i prazne pivske boce. Za njih je ono što smo mi radili bilo glupo i smiješno. Koliko je veća bila Isusova agonija na Njegovom putu do raspeća. Došao je k svojima, ali je bio prezren i odbačen.

Ljubav otkrivena u Njegovoj žrtvi

Prekrasne riječi Ellen G. White opisuju Kristovu žrtvu: “Ponizivši se da bi uzeo na sebe ljudsku narav, Krist je otkrio karakter suprotan Sotoninom. Međutim, On je sišao još niže na stazi poniženja. ‘Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.’ (Filipljanima 2,8) … ‘Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.’ (Izaija 53,5)

S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

G. Curtis Jones iznosi iskustvo Martina D. Niemollera za njegova utamničenja u Dachau. Niemollerova je samica imala jasan pogled na vješala. Iz dana u dan gledao je muškarce i žene kako odlaze u smrt. Mogao je čuti njihov plač, proklinjanja i molitve. Izjavio je da su vješala postala njegov najbolji učitelj. Kroz to strašno iskustvo progonila su ga dva pitanja: “Što će se dogoditi na dan kad te dovedu pred vješala i stave te na ispit? Što će ti biti posljednje riječi kad ti oko vrata stave uže? Hoćeš li reći: ‘Oče, oprosti im!’, ili ‘Zločinci! Ološ!’”?

Niemoller je rekao: “Da je Isus vikao iz osvete, Novi zavjet ne bi postojao, ne bi bilo Crkve ni kršćanske povijesti.”

Njegova je ljubav otkrivena u Njegovoj velikoj žrtvi koja je bila neprocjenjiva. Ponizio se napustivši svoje veličanstveno prijestolje, kako bi postao čovjekom. Apostol Pavao je to lijepo opisao u Filipljanima 2,6-8: “On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.”

Ako bi Bog bio zainteresiran samo za sud i ako nam nikada ne bi oprostio naše grijehe, mi bismo se zasigurno trebali suočiti sa strašnim sudom. Mi smo, zapravo, trebali stradati, i mi smo zbog svojih grijeha trebali biti razapeti i umrijeti vječnom smrću. Hvala Bogu, On nije samo pravedan već i pun ljubavi! Dobrovoljno je napustio svoje nebesko prijestolje i zauzeo naše mjesto na križu.

Kao plod Kristova primjerna života poslušnosti, Pavao u Filipljanima 2,9-11 slavljenički uzvikuje: “Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakoga drugog imena, da se Isusovu imenu ‘pokloni svako koljeno’ nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića, i da ‘svaki jezik prizna’ — na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.”

Apostol Ivan objavljuje istu misao o Kristovoj žrtvi i smrti u knjizi Otkrivenja 5,11-13: “Zatim, u viđenju, čuh glas mnogih anđela skupljenih oko prijestolja, oko Bića i Staraca. Njihov broj bijaše ‘deset tisuća puta deset tisuća i tisuću puta tisuću’, a pjevali su jakim glasom: ‘Dostojno je Janje koje je zaklano da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu!’ I čuh sva stvorenja na nebu, na zemlji, pod zemljom i na moru sa svim bićima što se u njima nalaze gdje govore: ‘Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova!’”

Sveta knjiga muslimana Kur’an podupire istinu da je Isus visoko uzdignut, u suri 3 (Ali ’Imran) 45. redak: “… ime će Mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, bit će viđen i na ovom i na onom svijetu …”

Misija ispunjena: “Svršeno je!”

U početku postavili smo pet pitanja:

1. Koja je to “nemoguća misija” koja je postala “mogućom”?

2. Tko je pokrenuo tu “nemoguću misiju”?

3. Tko je izdao naredbu da bude izvršena?

4. Kako je Onaj koji je poslan bio sposoban izvršiti svoj cilj?

5. Je li Njegova misija bila uspješna?

Sada imamo odgovore na ta pitanja. Nemogućnost te misije bila je u tome što Bog nije mogao i ne može umrijeti. Ali samo netko jednak Bogu mogao nas je spasiti kazne za grijeh koja je vječna smrt. Bog je toliko volio svoja stvorenja da je bio spreman za njih umrijeti. Tako je naš milostivi Bog kroz utjelovljenje nemoguću misiju učinio mogućom.

Isus je pokrenuo ovu nemoguću misiju. Otac Ga je poslao na ovaj svijet. On je rođen kao dijete u štalici, i napokon, umro na križu za tebe i mene. Je li Njegova misija uspješno izvršena? Na križu je izrekao svoje posljednje riječi: “Svršeno je!” zatim je pognuo svoju glavu i umro.

Misija ispunjena! Doista, bila je to pobjeda kad su dva anđela u sjajnoj odjeći rekla ženama: “Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je!

Vrhunac našeg putovanja na Golgotu bio je kad smo stigli u Getsemanski vrt, sada mjesto okruženo divnom prirodom. Uz brežuljak oblika lubanje, koji je bio središte naše pozornosti, stajao je prazan grob. Nakon kratkog čitanja iz Biblije i molitve, jedan za drugim ulazili smo kroz otvorena vrata u prazan grob. Kad je i posljednji posjetitelj izašao iz groba i kad su se vrata zatvorila, odjednom sam na vratima opazio natpis. Pisalo je: “On nije ovdje! Uskrsnuo je!”

Da, naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist ispunio je svoju “nemoguću misiju”. On je tu misiju učinio mogućom. To je neprolazno Evanđelje, Radosna vijest, da svi koji prihvate Njegovu ljubav mogu biti spašeni. Pridružimo se svi Edwardu Perronetu dok u pjesmi izražava svoje osjećaje:

“Neka svi pozdrave moć imena Isusova!

Neka anđeli padnu ničice pred Njega;

Iznesite kraljevsku krunu i okrunite Ga

za Gospoda svega!

O, kad bismo s onim mnoštvom svetim

i mi pali do nogu pred Njega,

Udružili se u pjesmu neprolaznu,

i okrunili Ga za Gospoda svega!”