Nježan, pun ljubavi i suosjećanja

“No ti si, Gospode Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu — sama ljubav i vjernost.” (Psalam 86,15)
U skladu sa zakonom službe Bog je odredio da mi trebamo tješiti jedni druge blago i s ljubavlju kada nas snađu velike nevolje. Nijedan čovjek ne živi sam za sebe. Nijedan čovjek ne umire sam za sebe. I život i smrt znače nešto svakom ljudskom biću. … Bog je podario ovu dužnost svojim ljudskim podanicima da objavljuju Božji karakter, da svjedoče o Njegovoj milosti, Njegovoj mudrosti i suosjećanju time što će prikazivati Njegovu profinjenu, nježnu, milostivu ljubav. … Isusa su uvijek pogađale ljudske nevolje, i Njegov Duh Sveti treba smekšati i ublažiti naša srca da bismo mogli biti poput Njega. … Naša je zadaća da obnovimo Božje moralno obličje u čovjeku zahvaljujući obilju milosti koje nam je dao Bog preko Isusa Krista. Svuda ćemo pronaći duše koje umiru; koliko je stoga važno da nam On udijeli Kristovo suosjećanje kako nikada ne bismo neku dušu otjerali u pobunu time što nećemo izraziti strpljivost, sažaljenje i nježnost. … Pitam se hoćemo li ikada naučiti Kristovu nježnost? O, koliko moramo poznavati Isusa i našega nebeskog Oca da bismo predstavljati Njegov karakter! Isus nas poziva k sebi ne samo da bi nas osvježio svojom milošću i prisutnošću na nekoliko sati i da bi nas zatim udaljio od svojega svjetla i mi hodali daleko od Njega u žalosti i nevoljnosti. Ne, ne. On nam kaže da moramo stajati s Njim i On uz nas. Gdje god se Njegov posao treba obaviti, On je prisutan svojom nježnošću, ljubavlju i suosjećanjem. On je pripravio za vas i za mene trajno mjesto za odmor u sebi. On je naše utočište. Naše iskustvo treba se proširivati i produbljivati. Isus je otvorio svu božansku puninu svoje neopisive ljubavi i poručuje vam: “Mi smo Božji suradnici.” (1. Korinćanima 3,9) O, kakvo značenje imaju riječi “ostanite u meni” (Ivan 15,4), “uzmite jaram moj na sebe” (Matej 11,29)! Hoćemo li ga uzeti? Jer obećanje glasi: “Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” Kada stojimo u Kristu, imamo mir, potpuni mir. (Letter 1a, 1894.)