Oči vjere

17. 04. 2014.

““Da vam dadne prosvijetljene oči vašeg srca da uvidite koliku nadu pruža njegov poziv, koliko bogatstvo slave krije njegova baština među svetima.”“ (Efežanima 1,18)

Ni najveća sposobnost uma neće niti može zamijeniti istinsku jednostavnost ili iskrenu pobožnost. Bibliju možete proučavati kao svaku drugu granu ljudske znanosti; ali je njezina ljepota, dokaz njezine snage da spasi dušu koja vjeruje, lekcija koja se tako nikada ne može naučiti. Ako se Riječ ne primijeni u životu, mač Duha nikada neće probiti neobraćeno srce. Ono će biti obavijeno poetičnim izmišljotinama. Sentimentalizam će toliko obuzeti srce da ono neće moći u dovoljnoj mjeri osjetiti istančanost oštrice duhovnog mača koji probija i uklanja grešne visine na kojima se slavi čovjekovo ““ja”“. …
Oči razuma moraju biti prosvijetljene, a um i srce dovedeni u sklad s Bogom, koji je istina. Onaj koji Isusa promatra očima vjere ne vidi nikakvu slavu u sebi, već slavu Otkupitelja koja mu je obasjala um i srce. Pomirenje Njegovom krvlju je obavljeno, i odbacivanje grijeha ispunjava srce zahvalnošću.
Opravdavši se u Kristu, primatelj istine naveden je da se potpuno preda Bogu, dobiva pravo da bude primljen u Kristovu školu da bi mogao učiti o Onome koji je krotak i smjeran u srcu. Poznavanje Božje ljubavi obasjava njegovo srce. On uzvikuje: ““O, kakve li ljubavi! Kakvog li davanja časti ljudskom rodu!”“ Hvatajući se vjerom za bogata obećanja, postaje dionik božanske naravi. Budući da je iz srca izbacio svaku sebičnost, u njega teče voda života; Božja slava blista iz njega. Neprestano gledajući na Isusa, ljudsko se gubi u božanskom. Neprestano se mijenja i postaje sličan Njemu. … Ljudski karakter se preobražava u božanski. (Nedatirani MS 12)
Krist gleda na svoj narod u njegovoj neporočnosti i savršenstvu kao na nagradu za sva svoja stradanja, za svoje poniženje, za svoju ljubav i kao na dopunu svoje slave — Krist, veliko središte iz kojeg zrači sva slava. (4 SDA BC 1180)