On je hodio s Bogom

22. 01. 2017.

“Kad je Henoku bilo šezdeset i pet godina, rodi mu se Metušalah. Henok je hodio s Bogom. Po rođenju Metušalahovu Henok je živio trista godina.” (Postanak 5,21.22)
“O Henoku je zapisano da je nakon šezdeset i pet godina života dobio sina. … Tijekom svojih ranih godina Henok je ljubio i bojao se Boga i vršio Njegove zapovijedi. … Ali nakon rođenja prvog sina Henok je doživio još dublje iskustvo jer je produbio svoj odnos s Bogom. Potpunije je shvatio svoje vlastite obveze i odgovornosti kao Božjeg sina. Dok je gledao dječju ljubav prema ocu i njegovo jednostavno povjerenje u njegovu zaštitu, dok je osjećao duboku, čeznutljivu nježnost vlastitog srca prema svojem prvorođenom sinu, on je naučio dragocjenu pouku o prekrasnoj Božjoj ljubavi prema ljudima u daru Njegova Sina i o povjerenju što ga Božja djeca mogu imati u svojega nebeskog Oca. Neograničena, neshvatljiva Božja ljubav preko Krista postala je predmetom njihova razmišljanja danju i noću, i sa žarom u svojoj duši on je nastojao otkriti ovu ljubav ljudima među kojima je prebivao. Henok nije hodio s Bogom u zanosu ili viđenju, već u dužnostima svakidašnjeg života. On nije postao pustinjak izoliravši se u cijelosti od svijeta, jer je u svijetu morao obaviti posao za Boga. U obitelji i osobnom ophođenju prema ljudima, kao otac, suprug, prijatelj i građanin on je bio postojan i nepokolebljiv sluga Gospodnji. … I ovaj je sveti hod trajao tri stotine godina. Malo je kršćana koji ne bi bili daleko revniji ili posvećeniji kad bi znali da je život kratak ili da Krist samo što nije došao. Ali kako su vjekovi prolazili, Henokova je vjera postajala snažnija, a njegova ljubav vatrenija.” (Patrijarsi i proroci, str. 61,62) “Henokov um bio je usklađen s Božjim. … Ako je naš um usklađen s Božjim, naša volja bit će pod utjecajem Božje volje i mi ćemo poći kamo god nas Bog povede. Kao što dijete koje voli svojega oca stavlja ruku u očevu i hoda s njim sa savršenim povjerenjem bez obzira na to je li oko njih tama ili svjetlo, tako i Božji sinovi i kćeri trebaju hoditi s Isusom u radosti i tuzi.” (Review and Herald, 3. prosinca 1889.)