"Onomu koji vas može sačuvati"

Danasnji krscanin 29. 03. 2016.

Izgledalo je da tom mladiću predstoje veliki uspjesi. Božjom pomoći oslobođen droge, Rob je svoje srce i snagu posvetio Gospodinu i pripremao se za službu Njemu. Sa svojom temperamentnom osobnošću, spretnim jezikom i divnom suprugom koja ga je hrabrila, stajao je na pragu Božjeg djela, spreman doprinijeti mnogo. Zatim se okliznuo, posrnuo i pao. I nije se mogao podići. Zadnje što smo o njemu čuli jest da se vratio svojem starom načinu života, i naša srca su tugovala za njim.

Žalosni smo i zbog obitelji Scottsdale. U prvim godinama nakon obraćenja naglo su rasli u Gospodinu, sudjelujući u crkvenim dužnostima i svjedočeći za Krista kad god je to bilo moguće. Ali sad više ne dolaze u crkvu. Neprimjetno i postupno njihova ljubav prema Bogu se ohladila.

Nažalost, ima puno ljudi koji, kao Rob i Scottsdaleovi, odlaze od Gospodina, tako da se čovjek pita: “Kako mogu znati da se to neće dogoditi i meni? Kako mogu biti siguran da ću stići na Nebo?”

Isus nas upozorava, svjestan da ljudi koji Ga odaberu za svojega Gospodina uvijek imaju slobodu i ostaviti Ga: “Nitko tko stavi ruku svoju na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (Luka 9,62)

Teške riječi. Zastrašujuće. Izazovne. Pokreću nas na razmišljanje.

Svakako, mnogi ljudi, kao moja prijateljica Dorothy, ne žele početi s predajom Gospodinu, jer, kao što je rekla: “Nisam sigurna da to mogu sprovesti u život.”

Međutim, zar se ne bismo osjećali prevarenima da nas Bog nije upozorio kako su zahtjevi visoki zato što je i dar tako veliki? Jeftina nagrada ne bi bila vrijedna potpune predaje.

Problem je u tome što na kršćanski život često gledamo kao na mnoštvo nedostižnih pravila, umjesto kao na osobno prijateljstvo s Bogom. Čak i po ljudskim mjerilima, odnos zasnovan na ljubavi prema nekome daje nam snagu da ostvarimo nešto što nam inače izgleda nemoguće. Ljudi su se tijekom stoljeća trudili, borili i ginuli za svoje supruge i obitelji koje su voljeli. Mnoga žena prešla je oceane i kontinente, suočena s poteškoćama, bolestima i teškim radom, sve zbog ljubavi prema svojem mužu. A majke su pokazale nevjerojatnu tjelesnu i duševnu snagu kad je trebalo spašavati djecu od tjelesnih ili moralnih opasnosti.

Koje sve snage našeg bića mogu biti pokrenute kad je predmet naše ljubavi sâm Bog! I ako nam On daje obećanje da će nam dati silu da živimo životom poslušnosti, kako se možemo izgubiti? Sámo “življenje po pravilima” ne daje ovu snagu. Ona se pojavljuje jedino ako Ga volimo. Tada je sve moguće “po Isusu Kristu našem Gospodinu”.

Poslušajte pobjedonosne riječi pohvale koju apostol Juda izgovara na kraju svojeg pisma: “Onomu koji vas može očuvati od pada i postaviti neporočne i razdragane pred njegovom slavom, jedinome Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu našem Gospodinu, slava, veličanstvenost, vlast i moć, kako prije svakog vremena, tako i sad u sve vijeke!” (Juda 24.25)

“Onomu” — ne velikom ljudskom naporu, niti našoj mudrosti ili snazi volje. Doista imamo razloga upitati se hoćemo li uspjeti ako se stalno oslanjamo na svoje sposobnosti. Samo u Njemu možemo biti sigurni u potpunu i stalnu pobjedu nad grijehom.

Ipak, kako Ga često zaboravljamo ili čak odbijamo! Neprijatelj zna da ćemo odstupiti s pravog puta ako Krist ne bude glavno središte našeg života, i onog časa “čim Sotona uspije odvojiti dušu od Boga, jedinog Izvora snage, on će nastojati probuditi nesvete želje ljudske tjelesne naravi”. (Ellen G. White, Patrijarsi i proroci, 606)

Raznim sredstvima Sotona nas odvaja od Boga ili, točnije rečeno, mi mu to dopuštamo. Jedno od tih sredstava su drugi ljudi. Kako često čujemo opravdanje: “Više ne dolazim u crkvu jer je taj i taj rekao to i to, ili učinio ovo ili ono.” Ili: “Ako kršćani tako postupaju, ne računajte na mene.” Ili: “Razočarao sam se u svoju suprugu/supruga, roditelje, dijete, prijatelja…!”

Biblija ne kaže: “Onim drugim kršćanima koji vas mogu sačuvati bez grijeha.” Samo nas Isus može sačuvati. Ne smijemo se usuditi staviti nekog drugog, niti neku drugu pojedinost na Njegovo mjesto, kao ljudi koji priznaju: “Toliko sam zauzet zarađivanjem novca (zidanjem kuće, podizanjem obitelji, putovanjima, trudom oko karijere) da sam na neki način odvojen od Boga.”

Budući da sam po naravi samostalna, nisam se služila drugim ljudima kao svojim vodičima, a ni nedostatak novca nije me odvajao od Njega; međutim, ipak sam bila kriva jer sam sebe stavljala u središte svojega života. Nije to uvijek bio moj ponosni ja koji je govorio: “Mogu to učiniti sama.” Često sam, kad bih pogriješila, bila toliko zaokupljena analiziranjem sebe, da je Isus bio skriven u sjenu mojeg samosažaljenja. “Vidi kakvu si glupost napravila!” optuživala sam sebe. “Nemaš ono što čini nekog čovjeka kršćaninom. Nisi mnogo postigla u životu.”

Dok ispitujem ono što me navelo da pogriješim i vršim psihološku analizu same sebe, padam pod teretom obeshrabrenja. Isus nestaje iz mog vidokruga i zaboravljam da me On može sačuvati od spoticanja.

Ali Bog me je blagoslovio jednom prijateljicom, Lindom, koja me je naučila — kako ona to naziva — “usmjeravanju na Isusa”. Linda nikad ne izgovara negativan sud o sebi niti o drugima, ali ističe ljubav i dobre osobine.

Naučila sam da ona u svojem tihom vremenu koje provodi s Bogom svakoga dana, usmjerava svoju pozornost na Isusa, čitajući događaje iz Njegovog života i otkrivajući kako je On postupao prema ljudima i u pojedinim prigodama. Razmišljanje o Isusovom životu donijelo je Lindi duhovno razumijevanje koje ona sama koristi u ophođenju s ljudima. Ona je naučila vrijednost sljedeće izjave: “Neka naše oči uvijek gledaju Krista, i On će nas sačuvati. Gledajući Isusa mi smo sigurni. Ništa nas ne može istrgnuti iz Njegove ruke.” (Ellen G. White, Put Kristu, izdanje 2011., str. 62)

Ista spisateljica govori kako svoj pogled možemo stalno usmjeravati prema Isusu. “Usmjerite svoje misli na Spasitelja. … Potrebno je i jako je važno ponekad sjesti i razmišljati kako je Spasitelj sišao s Neba, s Božjeg prijestolja, da bi pokazao što ljudski rod može postati ako svoju slabost sjedini s Njegovom moći.” (Ellen G. White, In Heavenly Places, str. 62)

Jedna druga prijateljica pričala mi je o preokretu u svojem životu kad je poslušala savjet propovjednika koji joj je predložio da za vrijeme običnih poslova iskoristi vrijeme za učenje biblijskih redaka napamet ili za pjevanje kršćanskih pjesama.

Je li previše naivno vjerovati da sámo gledanje na Isusa može riješiti naše probleme? Znači li to da je potrebno samo gledati u Isusa i ne obraćati pozornost na ono što se događa? Linda i ja smo jednog dana raspravljale o tome. Ona je zaključila: “Sámo gledanje na Isusa možda neće odagnati probleme, ali On nam daje nove načine na koje se možemo nositi s okolnostima.”

Usmjeravanje pogleda na Isusa nije uvijek jednostavno. Kad problemi narastu do visine divova, a oblaci nevolja zaklanjaju naš vidik govoreći nam da On nije tu, potrebna je velika vjera da Ga vidimo kroz zbrku života. Mi moramo u vjeri, isključujući osjećaje, neprestano gledati gore.

Neki je Židov, skrivajući se od Hitlera, pokazao ovu vrstu vjere kad je na zidovima podruma u nekoj kući u Njemačkoj napisao riječi:

“Vjerujem u Sunce, iako ne sije.

Vjerujem u ljubav, iako je ne osjećam.

Vjerujem u Boga, čak i kad šuti.”

(Navod iz Robert H. Schuller, Move Ahead With Possibility Thinking, str. 195)

 

U teškim trenucima smo u kušnji da odustanemo, a u dobrim vremenima u kušnji da zaboravimo na zajedništvo s Bogom. Biblija nas hrabri: “Prema tome, ne gubite svoga pouzdanja! Njemu pripada velika nagrada. Ustrajnost vam je zbilja potrebna da vršenjem volje Božje postignemo obećanje, jer: ‘Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.’” (Hebrejima 10,35-37)

Robert Schuller pripovijeda kako im je tornado razorio obiteljsko imanje:

“Pogođeni, sjeli smo u automobil. Mojem ocu je bilo više od šezdeset godina. Radio je naporno dugih dvadeset i šest godina kako bi ovo imanje postalo njegovo. Dug smo skoro otplatili. Sada se činilo kako nema nikavih izgleda ovo mjesto sačuvati od kreditora. Pogledao sam svojega oca, sjedokosog i omršavjelog od teškog rada, kako plavim rukama grčevito drži volan. Iznenada su te umorne ruke počele lupati po volanu dok je vikao: ‘Sve je propalo! Jenny, sve je propalo! Dvadeset šest godina, Jenny, i sve je nestalo za deset minuta!’ Tada je izašao iz automobila, i nama naredio da ostanemo. Vidjeli smo ga kako prelazi preko dvorišta koje je bilo kao pometeno, jer tornado je sve počistio kao usisavačem. U kuhinji smo imali mali znak — jednu od onih gipsanih ploča na kojoj su bile riječi: ‘Nastavi gledati…’ Da, bila je to Božja poruka ocu: ‘Nastavi gledati! Nastavi gledati!’” (Isto, 177,178)

Schuller dalje opisuje kako je njegov otac ponovno sagradio zgrade na imanju i u roku od pet godina otplatio dugove. I to zahvaljujući činjenici što je usred nevolje shvatio poruku: “Nastavi gledati — u Isusa!” Nije se predao, već je nastavio.

Možda će nas nevolje i kušnje otpuhati u grijeh i navaljivati da nas sruše. Ali: “Ako netko tko ima svakidašnju zajednicu s Bogom skrene s puta, ako samo za trenutak odvrati svoj pogled od Isusa, on ne griješi namjerno, jer kad uvidi pogrešku on se ponovno vraća i upire pogled u Isusa, a činjenica da je pogriješio ne čini ga manje dragim Božjem srcu.” (Ellen G. White, Vjera kojom živim, str. 122)

Uvijek ima nade ako gledamo na Isusa! Grijesi nam mogu biti oprošteni, možemo biti obnovljeni, promijenjeni i sačuvani, i možemo biti pobjednici nad grijehom!

Zato moramo stalno gledati! Ne na sebe, ili na druge pojedinosti, na okolnosti života, probleme ili pogreške, već na Njega. “Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.” (Rimljanima 8,38.39)

Naša je pobjeda u Kristu. Zato Ga pozorno gledajte! Promatrajte jasle i razmišljajte o Bogu u nejakom ljudskom obličju! Zavirite u stolarsku radionicu i promatrajte Stvoritelja bezbrojnih galaksija kako obrađuje daske! Gledajte mnoštvo i promatrajte nebeske ruke kako vraćaju vid slijepima, otvaraju gluhe uši i podižu mrtva tijela u život! Promatrajte Ga u Getsemanskom vrtu, prignutog da primi teret grijeha cijelog svijeta! A onda, začuđeni, s nevjericom i užasom gledajte križ na koji je prikovan. Njegov život bio je slomljen našim grijesima, mojim grijesima, grijesima svih nas! Pogledajte u vjeri gore, prema Božjem prijestolju, gdje Isus stoji pred Ocem prikazujući svoj život umjesto vašeg!

Nastavite gledati gore, danas i svakog dana, prema Njemu, Jedinome “koji vas može sačuvati”!

 

Patricia Maxwell