Opasan primjer

“Ali ne poslušaše oca svojega.” (1. Samuelova 2,25)
“Eli je bio svećenik i sudac u Izraelu. Zauzimao je najviši i najodgovorniji položaj u Božjem narodu. Kao božanski izabran čovjek za svetu svećeničku dužnost i postavljen nad zemljom kao najveći sudački autoritet, na njega se gledalo kao na uzor i on je imao veliki utjecaj na izraelska plemena. Ali premda je bio imenovan da upravlja narodom, on nije vladao svojim vlastitim domom. … Ljubeći mir i lagodnost, nije primjenjivao svoj autoritet za ispravljanje zlih navika i strasti svoje djece. Pokoravao se njihovoj volji i dopuštao da idu svojim putem umjesto da im se suprotstavi i kazni ih. Umjesto da odgoj svojih sinova smatra jednom od najvažnijih odgovornosti, on je tom pitanju pristupao kao da su posljedice beznačajne. Izraelski svećenik i sudac nije bio prepušten tami neznanja u vezi s dužnostima obuzdavanja i upravljanja djecom koju mu je Bog predao na brigu. No Eli je ustuknuo pred svojom dužnošću jer je ona zahtijevala da se suprotstavi volji svojih sinova i da ih kažnjava i ograničava. … Prokletstvo prijestupa očitovalo se u pokvarenosti i zlu koji su obilježavali ponašanje njegovih sinova. Oni nisu cijenili Božji karakter ni svetost Njegovog Zakona. Njegova je služba za njih bila obična stvar. Oni su od djetinjstva navikli na Svetište i njegove službe i umjesto da ih sve više poštuju, izgubili su svaki osjećaj svetosti i važnosti. Otac nije ispravio njihov nedostatak strahopoštovanja prema autoritetu, nije obuzdao njihovo nepoštivanje svečane službe u Svetištu, a kad su odrasli, bili su puni smrtonosnih plodova skepticizma i pobune. … Nema većeg prokletstva u domu nego kada se dopusti da mladi idu svojim putem. Kad roditelji uvažavaju svaku želju svoje djece i popuštaju im u onome što znaju da nije za njihovo dobro, djeca ubrzo gube poštovanje prema roditeljima, prema autoritetu Boga i čovjeka i postaju zatočenici Sotonine volje.” (Patrijarsi i proroci, str. 483—487)