Po cijelom svijetu

Generalna-2015 12. 07. 2015.

Naviještanje evanđelja i Kristovog povratka

Taj Pacleb služi kao evanđelist i revivalist (agent duhovnog oživljavanja) za Srednjekalifornijsku konferenciju, te je govornik i zajedno sa svojom suprugom direktor misijske službe Revelation of Hope Ministries [Otkrivenje nade]. On i njegova supruga Wati žive u Fresnu u Kaliforniji, SAD.

Duhovna poruka iznesena u četvrtak ujutro 9. srpnja 2015.

Okovan u poznatom rimskom zatvoru, izoliran od svih prijatelja i sljedbenika osim Luke, čekajući Neronovu konačnu presudu, stari apostol je pogledao na svoje lance, uzdignuo svoju dušu u nezaustavljenoj molitvi, promotrio svog suputnika koji će biti povjesničar burnog pohoda njegovih misija za evanđelje, te se pitao što treba iznijeti kao zadnje riječi koje će ostaviti milijunima muškaraca i ženâ koji će ga slijediti kao misionari diljem svijeta – od tog trenutka sve do kraja vremena kada će Isus sići s neba i „suditi žive i mrtve, dolaskom njegovim“ (2. Tim 4,1 ŠA).[1]

Apostol Pavao nije morao dvaput razmisliti. Glas Duha bio je jasan sada kao što je bio i u tom nezaboravnom trenutku na putu za Damask. Od onda, Pavlov život se cijelo vrijeme vrtio oko iste osi: „ne bijah neposlušan nebeskom viđenju“ (Djela 26,19). Put koji je ta vizija podastrla pred njim uskoro će se završiti.

Kako je njegov um još uvijek bio oštar, a Sveti Duh djelovao u njegovom duhu, apostol je odlučio napisati svoje posljednje pismo Timoteju, svom „ljubljenom sinu“, rođenom od Božje milosti (2. Tim 1,2). Pisao je o mnogim brigama koje su bile bliske njegovom srcu: o tome kako imati kršćansku vjeru i hrabrost, biti odan vjeri i snažan u milosti, biti radnik s Božjim odobravanjem, biti svjestan teških vremena koja dolaze, i biti vjeran Božjoj Riječi. Sve je to važno u kršćanskom životu, posebno u životu osobe koja čezne biti netko tko je „vrstan, za svako dobro djelo podoban“ (2. Tim 3,17).

Nakon što je rekao sve ovo, apostol se usredotočio na primarnu odgovornost pastorâ. Zapovjedio je Timoteju: „propovijedaj Riječ!” (2. Tim 4,2). Nema niti trunke oklijevanja ili kompromisa. Ništa nije hitnije ili važnije od neustrašivog i uvjerljivog predstavljanja naše poruke, utemeljene na Riječi, usredotočene u Kristu, i blagoslovljene Duhom. Pavao uzdiže zadaću propovijedanja Riječi na razinu najviše moguće važnosti.

On naziva „Boga i Gospodina Isusa Krista“ začetnicima službe propovijedanja (1. stih), tako da će i Timotej i propovjednici sljedećih naraštaja biti zadivljeni time što je zadaća propovijedanja „nalog“ koji dolazi u ime Oca i Sina. Apostol stavlja ovo propovijedanje u kontekst Drugog dolaska, kada će Bog „suditi žive i mrtve“ (1. stih).

 

[quote align=”center” color=”#999999″]Propovijedanje nije zadatak za propovjedaonicom: to je životni poziv.[/quote]

 

Za Isusovog učenika, nema načina kako da pobjegne od propovijedanja Riječi. Sigurnost spasenja u Isusovo ime, radost toga što je okusio oprost grijeha kroz Isusa, nagrada koja čeka svece pri Isusovom drugom dolasku, i sigurnost suda koji će doći, stavljaju ogromnu odgovornost na one koji su uzeli na sebe ime Kristovo. Ta odgovornost je – propovijedati Riječ onima daleko i onima blizu; naviještati je sa sigurnošću, ali bez kompromisa; s uvjerenjem, ali bez razvodnjavanja suštinâ Riječi; s usredotočivanjem na dolazećeg Kralja, ali bez umanjivanja nadolazećeg suda. Otuda zapovijed o kojoj se ne pregovara: „propovijedaj Riječ“.

Propovijedaj Riječ!

Pavao je poznavao sociološke trendove onog vremena, nešto što pogađa svako doba i svaku kulturu. Ljudi ne žele čuti da je grijeh ozbiljan, da je to osobna pobuna protiv Boga, da njegovo zabranjeno voće može biti ugodno na trenutak, ali na kraju vodi u smrt, vječnu smrt. Ljudi ne žele čuti izvjesnost suda: da za svaki propust da učinimo dobro ili svako učinjeno zlo, za svako odbijanje pozivanja Svetoga Duha na pokajanje, dolazi vrijeme naplate, naplate pred onim koji će suditi „žive i mrtve“. Pavao opisuje takve pojedince kao one „neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (3. i 4. stih).

Ovakvo je duhovno stanje i moralni raspad propovjednikove publike u eshatološko doba. Ljudi neće pružiti dobrodošlicu zdravom nauku, već radije vjerovanjima koja umiruju savjest. Njihove vlastite želje će određivati njihovu teologiju. Grijeh će odjenuti plašt nevinosti. Besmrtnost će doći pod zastavu individualne slobode i kolektivne amnezije. Zabranjeno područje u ljudskim odnosima ustupit će mjesto pravu zajednice da odlučuje o svom središtu i rubu odnosâ i življenja: moj život je moj, i ja sam gospodar svoje sudbine. Ništa više. I ništa drugo nije bitno. U takvom tužnom i zagušujućem okružju, propovjednik je pozvan propovijedati.

Uši koje svrbe, oči koje se prave da ne vide, posezanje za bajkama dok se u isto vrijeme istina odbija, življenje za danas bez razmišljanja o tome što će biti sutra. To je ono s čime se propovjednici suočavaju. Apostol stoga savjetuje pastora: „propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom“ (2. stih).

Ali zadaća nije laka. „Budi trijezan u svemu“ (5. stih), upozorava apostol. Propovijedanje nije samo zadatak na propovjedaonici. To je životni poziv – u svako vrijeme biti budan za dijeljenje Riječi; biti posvećen hitnosti poziva; prenositi njegovu silu za promjenu života; mijenjati smjer zajednice; pružati život tamo gdje je smrt; trpjeti nevolje; sijati pravednost tamo gdje je moralno propadanje; u svako doba naviještati: „Dolazi Kralj – i već je na vratima.“

Budi evanđelist

Otud apostolova molba: „učini djelo evanđelista“ (5. stih).

U nekim krugovima je postala moda dijeliti službu na posao pastora i evanđelista. Pavlov savjet: „budi evanđelist“ dân je Timoteju u vrijeme kada je bio pastor u Efezu. Iako se pastori moraju skrbiti, hraniti, pružati zaklon i čuvati ovce svoje paše, svaki pastor mora ustvrditi ono što je rekao John Wesley: „Svijet je moja župa.“ Dokle god postoji duša blizu ili daleko koja je odlutala od Boga ili koja ne zna Boga ili Njegovog Sina; dokle god postoji duša nesvjesna evanđelja Isusa Krista; dokle god postoji duša koja ne zna da dolazi sud i da je Kralj na putu, svaki pastor je evanđelist, i svaki evanđelist je pastor. I pastori i evanđelisti ispunjavaju svoju službu propovijedajući Riječ.

Propovijedati za obnovu

Propovijedanje mora ciljati na potpunu obnovu pokvarenog svijeta. Naš svijet se toliko pokvario da ga je ne moguće popraviti. Koliko god stajali protiv društvene nepravde, u svijetu će još uvijek biti nepravde. Koliko god često hranili siromašne, glad neće iščeznuti. Koliko god mnogo ljudi izliječiti, bolest i smrt će nastaviti uzimati svoj danak.

I stoga, iako moramo nastaviti pružati Kristovu službu liječenja, nikada ne smijemo zaboraviti da je jedino trajno, neprolazno rješenje za probleme našeg slomljenog svijeta koji krvari Isusov drugi dolazak, koji će obrisati svaku suzu i ukloniti svaku nepravdu, siromaštvo, bolest i nesklad koji obilježavaju naš svijet danas. Stoga, budi evanđelist – kaže Pavao – tako što ćeš naviještati Radosnu vijest dolazećeg Kralja.

Naša poruka je poruka obnove. Dok nastavljamo ispunjavati potrebe naših zajednicâ i služiti onima koji pate, trebamo imati na umu da to nije samo sebi svrha. To je samo sredstvo pomoću kojeg povezujemo čovječanstvo koje pati s Kristom koji uklanja svu patnju. On je vječni obnovitelj, iscjelitelj svakog slomljenog srca.

Ja znam što govorim. Odrastao sam u slomljenom domu. Začet sam izvan braka, zamalo pobačen, i podignut u disfunkcionalnoj obitelji. Kao dijete nikad nisam išao u crkvu. Ništa nisam znao o Bibliji, molitvi i pjesmama o Isusu koje djeca toliko vole. Odrâstao sam duhovno prazan, mentalno dezorijentiran, društveno bez ikakve svrhe. Bez pravilnog temelja, bez roditeljskog primjera ili vodstva, počeo sam donositi užasne odluke još za ranog životnog doba.

Kada sam imao 10 godina, pušenje je postalo moj stalni prijatelj, a to me je odvelo u još neke druge stvari na koje se čovjek ne može ponositi. Postao sam kompulzivan lažac i lopov. U srednjoj školi, stvari su se dodatno pogoršale. Droga je postala moj gospodar, spaljujući moje moždane stanice. Moj život je bio neprestana potraga za podražajem. Neuspjeh u školi mi nije puno značio. Nisam poznavao Boga, niti sam mario za ikoga osim sebe. Moja majka, koja je tada već bila samohrana, nije znala što da radi sa svojim problematičnim tinejdžerom. Bio sam rob grešnom podražaju i išao krivim smjerom na životnom autoputu.

A onda smo moja majka i ja jednog dana gledali TV i jedna reklama je uhvatila našu pažnju. U grad je dolazio seminar o biblijskim proročanstvima. Otišli smo na ta predavanja. Čuli smo tko je Isus i predali svoje živote Njemu. On je promijenio naš život zauvijek. Ispunio je našu prazninu. Postali smo nove osobe u Isusu. Moja majka i ja smo se krstili u Krista i pridružili obitelji Adventističke crkve. Život od tada nije bio isti!

Počeo sam držati sate proučavanja Biblije u svojoj državnoj školi. Mjesto gdje su me svi poznavali kao ‘narkića’ postalo je moj centar za proučavanje Biblije. Nisam bio obučen za poučavanje Biblije. Jednostavno sam dijelio ono što sam znao. Nisam znao puno. Ali znao sam Isusa, i to je bilo dovoljno.

Bog je blagoslovio te nemoćne pokušaje, i to je za plod imalo da je šestero mojih prijatelja i njihovih članova obitelji prihvatilo Krista i krstilo se! Bog je potvrđivao poziv koji je stavio u moj život da „propovijedam Riječ“ i „činim djelo evanđelista“.

Ali bio sam spor u govoru, introvertan, društveno nespretan, i izrazito sramežljiv. Kako bi Bog mogao iskoristiti nekoga poput mene? Međutim, Bog ne ovisi o našoj mudrosti, talentima, sredstvima ili sposobnostima. Bog ovisi samo o poniznosti i našoj voljnosti da nas On koristi.

Nakon dvije godine intenzivne obuke na biblijskom koledžu, pozvan sam da budem evanđelist. Bog je zacijelio moju slomljenost, ispunio moju prazninu, i obnovio me na putu onoga što On želi da budem. Nakon što sam tijekom posljednjih osam godina održao više od 60 evangelizacija, od Santa Cruza preko San Francisca do Havaja, vidio sam kako više od 1200 dragocjenih dušâ dolazi Isusu u krštenju, a bezbroj drugih doživljava osobno probuđenje i reformaciju.

Propovijedaj Riječ, budi evanđelist – zapovijeda apostol u ime i radi hitnosti skoro dolazećeg Gospoda. Neki će možda zastupati stav da je adventistički evangelizam zastarjeo, arhaičan i nerelevantan, da trebamo promijeniti našu poruku kako bismo privukli ljude modernog vremena. Neki su rekli da trebamo umanjiti važnost naših doktrina i usredotočiti se samo na evanđelje. Ali naša poruka jest evanđelje. Poruka trojice anđela je „vječno evanđelje“ (Otk 14,6).

Propovijedati ga, živjeti ga, iščekivati njegovu skoru završnicu – to je naš poziv danas.



[1] Ako nije drukčije navedeno, korišteni prijevod je Jeruzalemska Biblija (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2011.).