Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo Postanak 19.
1 I dođu uvečer u Sodomu dva anđela; a Lot bijaše sjedio na dverima Sodome. Kad ih Lot ugleda, ustade i pođe im ususret; i pokloni se licem do zemlje 2 te reče: »Evo, gospodo, svrnite sad, molim vas, u kuću sluge svojega te prenoćite i operite noge svoje. Onda ćete podraniti i poći svojim putem.« A oni rekoše: »Ne, prenoćit ćemo na ulici.« 3 A on uporno navaljivaše na njih te svrnuše k njemu i uđoše u kuću njegovu. I pripravi im gozbu i neukvasane kruhove ispeče, te blagovahu. 4 Još ne bijahu legli, kad ljudi iz grada, ljudi Sodomljani — i mlado i staro, sav puk sa svih krajeva — opkoliše kuću. 5 I dozvaše Lota pa mu rekoše: »Gdje su ljudi koji noćas dođoše k tebi? Izvedi nam ih da ih poznamo!« 6 A Lot izađe k njima na ulaz i za sobom zatvori vrata, 7 pa reče: »Molim vas, braćo, ne činite zla! 8 Imam sad, evo, dvije kćeri koje ne poznaše muškarca; njih ću vam sad izvesti pa činite s njima što se čini dobrim u vašim očima. Samo ovim ljudima ne činite ništa, jer zato su i došli pod sjenu krova mojega.« 9 Ali oni rekoše: »Odstupi odatle!« Još rekoše: »Ovaj je došao kao dotepenac, a za suca se postavlja. Sada ćemo s tobom gore nego s njima.« I uporno navaljivahu na čovjeka, na Lota, te se primaknuše da razvale vrata. 10 Ali oni ljudi ispružiše ruke svoje pa uvukoše Lota k sebi u kuću i zatvoriše vrata. 11 A ljude koji bijahu pred kućnim vratima udariše sljepilom, i malo i veliko, tako te se ovi zamoriše pokušavajući pronaći vrata. 12 Tada oni ljudi rekoše Lotu: »Imaš li još koga ovdje? Zeta i sinove svoje i kćeri svoje i koga god imaš u gradu — izvedi iz ovoga mjesta! 13 Mi ćemo naime uništiti ovo mjesto jer vika na njih postade velika pred licem Gospodnjimte nas Gospod posla da ga uništimo.« 14 A Lot izađe te prozbori svojim zetovima, koji uzeše kćeri njegove, pa reče: »Dižite se! Odlazite iz ovoga mjesta, jer će Gospod uništiti grad!« Ali je u očima svojih zetova ispao kao onaj koji zbija šalu. 15 No kad zora svanu, anđeli stadoše požurivati Lota govoreći: »Ustaj! Uzmi ženu svoju i svoje dvije kćeri koje su ovdje, da ne budeš zatrt kaznom grada!« 16 Ali on oklijevaše. Tada oni ljudi uhvatiše ruku njegovu i ruku žene njegove i ruku dviju kćeri njegovih, po smilovanju Gospodnjem nad njime, te ga izvedoše i ostaviše izvan grada. 17 I dogodi se, kad ih izvedoše van, da jedan reče: »Bježi zarad života svojega! Ne gledaj za sobom i ne zaustavljaj se nigdje u ravnici! Bježi u goru, da ne budeš zatrt!« 18 A Lot im reče: »Nemoj, Gospodine, molim te! 19 Sluga je tvoj sad, evo, našao milost u tvojim očima, i ti si uvećao milosrđe koje si mi iskazao spasivši mi život; ali ja ne mogu bježati u goru, da me neko zlo ne snađe pa umrem. 20 Eno, onaj je grad sad blizu, kamo bih mogao uteći, a on je malen. Daj mi, molim te, da bježim onamo (zar on nije malen?) — da duša moja poživi!« 21 A on njemu reče: »Evo, ispunit ću ti i tu molbu te neću zatrti grada o kojemu govoriš. 22 Brzo! Bježi onamo, jer ne mogu ništa činiti dok ti onamo ne stigneš.« Zato onaj grad bijaše prozvan imenom Coar. 23 Sunce je izlazilo nad zemljom kad Lot uđe u Coar. 24 Tada Gospod s neba podaždi na Sodomu i Gomoru sumporom i ognjem od Gospoda, 25 te zatre one gradove i svu ravnicu i sve žitelje gradske i raslinje zemaljsko. 26 Ali žena njegova pogleda za njim i pretvori se u stup od soli. 27 A ujutro podrani Abraham na mjesto gdje je stajao pred Gospodom. 28 I zagleda se prema Sodomi i Gomori, i prema svoj zemlji u ravnici; kad gle, vidje on kako se dim diže nad zemljom, kao dim kakve peći. 29 I dogodi se, kad Bog uništi gradove u ravnici, da se Bog spomenu Abrahama te otpravi Lota iz zatora, kad je zatirao gradove u kojima je boravio Lot. 30 A Lot uzađe iz Coara i nastani se u gorju — on i dvije njegove kćeri s njim — jer se bojao nastaniti se u Coaru. I nastani se u špilji — on i njegove dvije kćeri. 31 Tada prvenica reče mlađoj: »Otac nam ostarje, a nema muškarca na zemlji da uđe k nama, kao što je običaj po svoj zemlji. 32 Hajde da oca našega opijemo vinom pa legnemo s njim, da sačuvamo sjeme ocu svojemu.« 33 Tako one noći opiše vinom oca svojega; i uđe prvenica te legne s ocem svojim, a on nije znao kada je legla ni kada je ustala. 34 I dogodi se sutradan da prvenica reče mlađoj: »Sinoć sam, evo, legla s ocem svojim. Opijmo ga vinom i noćas, pa ti uđi, legni s njim, da sačuvamo sjeme ocu svojemu.« 35 Pa opiše vinom oca svojega i one noći; i mlađa usta i legne s njim, a on nije znao kada je legla ni kada je ustala. 36 Tako obje kćeri Lotove zaniješe s ocem svojim. 37 I prvenica rodi sina, i nadjenu mu ime Moab; on je do danas otac Moabaca. 38 A i mlađa, i ona rodi sina, i nadjenu mu ime Ben-Ami; on je do danas otac sinova Amonovih.