Kojom biste riječju izrazili našu suvremenost, u kakvome vremenu zapravo živimo? Pretpostavljam da ispraznost ne bi bio prvi termin koji nam pada na pamet, dapače, prije ćemo reći da živimo u vremenu ispunjenosti, štoviše, prepunjenosti: svega ima, ima ga i previše.
Prepun je stol i lepeza proizvoda u dućanima, kinima i kazalištima, na političkoj sceni, na vjerskoj sceni (tko će više nabrojiti sve moguće vjere i “vjere”), jednostavno posvuda možemo birati između bezbroj mogućnosti. Prije su gotovi svi domovi imali praktički istu marku televizora (da spomenemo samo njih), svega ih je nekoliko i postojalo na tržištu, dok danas imamo beskonačnu listu metalno-sivih kutija sve većeg opsega i mogućnosti.
Do jučer su svi išli u istu školu (još zastarjeliju od tadašnjih televizora), danas imamo privatne, crkvene, waldorfske, kreativne i ine školske ustanove. Isto je i s vjerskim “tržištem” – od katoličke (i pravoslavne) tradicije, preko protestanata i adventista, do zapadne verzije budizma, hinduizma i mračnih kultova. Stoga bismo najradije ovo vrijeme nazvali vremenom raznolikosti, pa se na to prije svega i misli kada se kaže da je ovo vrijeme postmoderno: u ne tako davno moderno doba imali smo nešto općeprihvaćeno; u postmodernom dobu ne postoji ništa što bi se držalo općeprihvaćenim (nije općeprihvaćeno ni to da ništa nije općeprihvaćeno).
Raznolikost zapravo nije loša jer imamo beskonačne mogućnosti izbora, nismo svi osuđeni na sivu istovjetnost (da ne spominjem opet televizore). Raznolikost je dobra i zato što učimo prihvaćati drugačije – bilo je njega i prije, ali je bilo izgnano, marginalizirano te po potrebi i brisano (puškom, a ne gumicom). Ali s beskonačnim množenjem raznolikosti i njezinim širenjem na sva područja osobito na duhovno i moralno, dobili smo za posljedicu i to da se sve počelo izjednačavati. Neka čudna uravnilovka duha i etike proizvela je kod ljudi uvjerenje da su sve opcije podjednako dobre ili loše, jer ne postoji ništa što bi poslužilo kao sveopći kriterij dobroga i lošega. Jednostavno, što god vjerovali, u pravu ste, kao što ste u pravu i kada ništa ne vjerujete. Jedino niste u pravu više nego što su drugi u pravu. Sve ideologije i vjere, svi vrijednosni sustavi postali su marke na tržištu duhovne i intelektualne robe, i što god izabrali, niste pogriješili. Dileme i trileme – poput “kršćanstvo, budizam ili islam”, te “brak, ‘divlji brak’ ili homoseksualna zajednica” – istovjetne su poput pitanja Kenwood Philips, ili Grundig. Sve ovisi o vašoj navici, tradiciji, naslijeđu; nema ničega apsolutnog što bi vam moglo dati neki viši kriterij.
Sada tek stupa na scenu ključna riječ iz naslova – ispraznost. Ako je sve podjednako dobro, onda logično slijedi i da ništa zapravo nije dobro te se opet sve vraća na prijašnju sivu istovjetnost. Gdje god imamo nešto dobro, imamo i bolje i najbolje, i loše i gore i najgore. Gdje god pak imamo sve jednako (i gdje nema ničega lošeg), nemamo ni ničega dobrog. Sve su vrijednosti iste – dakle, ništa nije vrijedno. Ovajnihilizam leži u dubini duše prosječnog postmodernog čovjeka pa više ne čudi ni moje kolege odgajatelje da nam pristiže sve više mladih koji uopće nemaju predodžbu o nekakvom dobru i zlu (mladi dobro osjećaju što njihovi roditelji misle).
U takvome je duhovnome mrtvilu zakonita pojava new agea. Za ovu ideologiju sve su ostale ideologije golemi švedski stol s kojega se može uzimati po potrebi. New age je providna duhovna jeftimba koja ne zahtijeva neko dublje promišljanje (zato je uglavnom besmisleno pisati o tome velike učene rasprave), što je čini sasvim pogodnom robom za masovno tržište. Roba je sasvim ništavna, no zapakirana je u šareni (holivudski) papir, poduprta gomilom egzotične glazbe ne tako loše kvalitete. New age obiluje lako pamtljivim frazama i pitkim štivima od Richarda Bacha do Paula Coelha.
Adekvatni odgovor kršćanstva na new age ne treba biti apologetski, već reformatorski. Prvo, kršćanstvo treba reformirati sebe i naučiti se prihvaćati raznolikosti, ne u smislu prihvaćanja ideologija, nego u smislu prihvaćanja ljudi. Osuđivanje grijeha i opravdavanje grešnika umijeće je koje mogu imati samo kršćani, premda ga počesto nemaju niti oni. Prečesto kršćani drže uzvišene prodike o grijehu ne nudeći nikakav istinski izlaz grešnicima i zaboravljajući da su i sami kršćani grešnici.
Drugo, kršćanstvo treba reformirati društvo naučivši ga da postoji hijerarhija vrijednosti (što nema veze s crkvenom hijerarhijom), ukratko, da postoji dobro i zlo, bolje i gore. U tome kršćanstvo ne treba biti nasilno i koristiti se starom “oprobanom” batinom državnog zakonodavstva (kao u netom uvedenoj neradnoj nedjelji).
Kršćanstvo svoju nadmoć dokazuje kršćanskom praksom nenasilja i bezuvjetne ljubavi. Kršćanstvo nije apstraktna ideologija s teoloških katedra, nego Crkva u kojoj svaki koji vjeruje sudjeluje svojim osobnim radom i odgovornošću, čineći tako mistično Kristovo Tijelo. Upravo Crkva koja umije prihvatiti raznolikost i istodobno očuvati vrijednost jedini je izlaz iz bespuća suvremene ispraznosti.
Željko Porobija