Postoji razlog

“Da se vrijednost vaše vjere, dragocjenija od propadljivog zlata koje se kuša u vatri, pokaže na hvalu, slavu i čast u času kad se objavi Isus Krist.” (1. Petrova 1,7)
“Dok je Abraham putovao prema jugu, njegova je vjera ponovno bila iskušana. Nebo je uskratilo kišu, dolinama su prestali teći potoci, a na brdima se osušila trava. Stada nisu mogla naći pašnjaka te je glad zaprijetila cijelom taboru. Je li patrijarh dovodio u pitanje vodstvo Providnosti? Je li s čežnjom promatrao bogatstva kaldejskih ravnica? Dok su se teškoće nizale, svi su znatiželjno gledali da vide što će Abraham učiniti. Sve dok se njegovo povjerenje činilo čvrsto, oni su se nadali. … Abraham nije mogao objasniti vodstvo Providnosti, njegova se očekivanja nisu ostvarila, ali on se čvrsto držao obećanja: ‘Blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov.’ Revno se molio i razmišljao kako da sačuva život svojih ljudi i stada, ali nije dopustio da okolnosti uzdrmaju njegovu vjeru u Božju riječ. Da bi izbjegao glad, otišao je u Egipat. On nije odbacio Kanaan ili se okrenuo prema kaldejskoj zemlji iz koje je došao, gdje kruha nije nedostajalo, već je tražio privremeni zaklon što bliže obećanoj zemlji namjeravajući se uskoro vratiti tamo gdje ga je Bog postavio. Gospodin je u svojoj providnosti pustio ovu kušnju na Abrahama da bi ga poučio pokornosti, strpljenju i vjeri. … Bog dopušta da kušnje pogode Njegov narod da se obogati postojanošću i poslušnošću te da njegov primjer bude primjer drugima. ‘Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam — riječ je Jahvina — naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.’ (Jeremija 29,11) One iste kušnje koje najviše kušaju našu vjeru, približavaju nas Kristu kako bismo svoj teret položili pred Njegove noge i iskusili mir koji nam On daje u zamjenu.” (Patrijarsi i proroci, str. 99,100)