““Da nikome ne nanose uvrede, da se ne svađaju, da budu susretljivi i posve blagi prema svim ljudima.”“ (Titu 3,2)
Koliki su se među časnim i korisnim radnicima u Božjem djelu pripremili za službu obavljajući najskromnije dužnosti na najnižim položajima u životu! Mojsije je bio budući upravitelj Egipta, ali ga Bog nije mogao uzeti s kraljevskog dvora da obavi djelo koje mu je namijenio. Tek pošto je četrdeset godina proveo kao vjerni pastir, bio je poslan da izbavi svoj narod. Gideon je bio uzet s gumna da u Božjim rukama bude oruđe koje će osloboditi izraelske čete. Elizej je bio pozvan da ostavi plug i da se prihvati izvršenja Božjih naredaba. Amos je bio ratar, obrađivao je zemlju kada mu je Bog povjerio vijest koju je trebao objaviti.
Svi koji žele surađivati s Kristom, morat će obaviti mnoštvo teških, neugodnih poslova, a pouke koje će primiti bit će mudro izabrane, prilagođene osobitostima njihovog karaktera i poslu koji će im biti dodijeljen.
Gospodin mi je objavio, na mnogo načina i u različita vremena, da trebamo vrlo pažljivo postupati prema mladima — da je potrebna najveća pronicavost u radu s mladim ljudima. Svatko tko se bavi odgojem i obrazovanjem mladih mora živjeti u najvećoj blizini Velikog Učitelja kako bi usvojio Njegov Duh i način rada, jer treba upućivati pouke koje će utjecati na karakter i na životno djelo.
Mladi moraju naučiti da Kristovo Evanđelje ne trpi podjelu na društvene klase, da ne ostavlja mjesta za neljubazno osuđivanje drugih, jer je takvo držanje neposredno povezano sa samouzvišenjem. Isusova vjera nikada ne ponižava onoga koji je prima niti ga čini neuglađenim ili grubim; ne čini ga ni neljubaznim, čak ni u mislima i osjećajima prema onima za koje je Krist umro. …
Neki su u opasnosti da ono što se vidi proglase najvažnijim, da precijene vrijednost konvencionalnosti, praznih fraza i uobičajenih oblika ponašanja. … Pogrešno je sve što potiče neljubazni kriticizam, što razvija sklonost da se zapaža i ističe svaka mana ili pogreška. Takvo držanje podupire nepovjerenje i sumnjičenje, protivi se Kristovom karakteru i djeluje razorno na um koji ga njeguje. Oni koji se bave takvim poslom, postupno se udaljuju od pravog kršćanskog duha.
Najbitniji, najvažniji je onaj odgoj koji razvija plemenitije karakterne osobine, koji potiče duh ljubaznosti prema svima, koji navodi mlade da ni o kome ne misle zlo da ne bi pogrešno procijenili pobude ili protumačili riječi i djela. Vrijeme posvećeno ovoj vrsti pouka donijet će rod za vječni život. (GW 332—334)