“Koji nas je spasio i pozvao svetim zvanjem ne po našim djelima, već po vlastitoj odluci i milosti koja nam je od vječnosti dana u Kristu Isusu.” (2. Timoteju 1,9)
Svrha i plan o milosti postojali su od vječnosti. Prije nego što su položeni temelji svijeta, na Božjem vijeću odlučeno je da treba stvoriti čovjeka obdarenog sposobnošću da izvršava Božju volju. Doduše, čovjekova izdaja, sa svim svojim posljedicama, nije bila sakrivena od Svemogućega, ali Ga nije odvratila od ostvarenja Njegove vječne namjere; jer Gospodin će utvrditi prijestolje svoje na pravdi. Bog zna kraj još od samog početka. … Zato ni otkupljenje nije bilo neka naknadna zamisao … već vječna namjera koja će se ostvariti na blagoslov ne samo ovog beskrajno sićušnog svijeta, već i na dobro svih svjetova koje je Bog stvorio.
Stvaranje svjetova, tajna Evanđelja, sve ima istu svrhu — da objavi svim stvorenim razumnim bićima, preko prirode i preko Krista, slavne osobine Božjeg karaktera. Veličanstvenim prikazom Njegove ljubavi u davanju “svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”, Božja slava otkrivena je palom ljudskom rodu, ali i razumnim bićima drugih svjetova. (Signs of the Times, 25. travnja 1892.)
Isus je obuhvatio ljudski rod svojom ljudskom rukom, dok se Njegova božanska ruka čvrsto držala Beskrajnoga. On je “Posrednik” (Job 9,33) koji stoji između svetog Boga i našega grešnog ljudskog roda — Onaj koji je mogao staviti svoju ruku između nas i Boga.
Uvjeti tog jedinstva između Boga i čovjeka u velikom savezu otkupljenja bili su dogovoreni s Kristom od vječnosti. Savez milosti bio je otkriven patrijarsima. Savez sklopljen s Abrahamom … Bog je potvrdio u Kristu, ono isto Evanđelje koje se nama propovijeda. … Pavao govori o Evanđelju, o propovijedanju Isusa Krista kao o “objavi Tajne sakrivene od vječnosti, ali sada očitovane i po zapovijedi vječnoga Boga, a pomoću proročkih spisa saopćene svim narodima da dođu k poslušnosti vjere” (Rimljanima 16,25.26). (Isto, 24. kolovoza 1891.)