Sastojak koji nedostaje u većini crkava

izdvojeno-slider 22. 07. 2016.

Prijateljica mi je pričala o raspravi koju je vodila sa svojim suprugom prošloga tjedna. Pozvani su na obiteljski ručak kako bi proslavili četrdeseti rođendan njegove sestre, i prije nego što su otišli u crkvu dogovorili su se da će ostati sve do blagoslova, pozdraviti se s nekim ljudima, a zatim brzo otići kako ne bi zakasnili. Čim su sjeli u automobil da bi krenuli, on ju je počeo lagano koriti: “Dušo, sada je 12.44! Rekla si da ćemo danas brzo otići.”

Ona se bunila: “Ali ostali smo samo četrnaest minuta nakon blagoslova. To uopće nije dugo. Osim toga, oboje volimo ovu crkvu; znaš da je teško otići!”

Moja prijateljica i njezin suprug pripadaju zajednici koju vole, mjestu kojim su toliko oduševljeni da se svake subote voze 45 minuta kako bi prisustvovali bogoslužju, kao i sastancima odbora, posjetima rodiljama i biblijskim proučavanjima. Pritom oni ne prelaze sav taj put zato što ne postoji crkva bliža njihovom domu. Oni prelaze ovu udaljenost i dolaze rano te odlaze kasno zato što su privrženi vjernicima svoje crkve. Oni u crkvi imaju divno zajedništvo, zabavljaju se i uzbuđeni su kad odlaze u nju.

U našim intervjuima s vjernicima rastućih crkava primijetili smo da zdrave, rastuće zajednice imaju poseban sastojak koji zajednice koje stagniraju i brojčano opadaju nemaju. Taj sastojak je oduševljenje, i većina crkava ga nema dovoljno. U ovom poglavlju upotrebljavam izraze “oduševljenje” i “entuzijazam” kao sinonime. Oduševljenje je jednostavno vjera u akciji. To je logično izražavanje radosne spoznaje o Božjoj Radosnoj vijesti za svijet, spoznaje koja je proizišla iz ljubavi i obožavanja Gospodina i prelijeva se u našu žarku želju da vijest o Njemu podijelimo sa svijetom.

Vjernici rastućih crkava uzbuđeni su zbog Božje Radosne vijesti, zbog svoje crkve i zbog toga što mogu dijeliti svoju vjeru s drugima. Oni su ponosni na svoju mjesnu crkvenu zajednicu i teže tome da sa sobom dovedu svoje prijatelje i rođake, znajući da će biti blagoslovljeni. Za takve ljude je odlazak u crkvu radosno iskustvo koje žele podijeliti s drugima.

Kad je pokret crkvenog rasta bio u svojim počecima, knjiga Donalda McGavrana, The Bridges of God, koja je predstavila takvo poimanje, dobro je to sažela: najbolje objašnjenje crkvenog rasta jest oduševljenost koju ljudi očituju u vezi s Bogom i svojom zajednicom. Tako je bilo prije pedeset godina, a tako je i danas.1 Kad sam pitao propovjednike uspješnih adventističkih crkava koja je tajna rasta njihovih zajednica, rekli su mi da je to oduševljenje vjernika: oni su bili oduševljeni svojom crkvom i preporučili su je svojim prijateljima.

 

Sedam obilježja oduševljavajuće crkvene kulture

Što pridonosi tom oduševljenju? Naša istraživanja su pokazala da najmanje sedam obilježja čini da su ljudi oduševljeni svojom crkvom.

1. Prihvaćanje Radosne vijesti. Kad se ljudi zaljube u Isusa, obuzima ih osjećaj radosti, smisla i oduševljenja. Kad osjetimo Božju prisutnost, naše srce zadrhti i spremni smo učiniti sve što On od nas traži. Ljudi koji vole Isusa putovali su po cijelom svijetu kako bi drugima govorili o Njemu. Bili su spremni na poteškoće, progonstva i teške uvjete. Neki su čak položili i svoje živote za Njegovu svrhu. Radosna vijest nas nadahnjuje i potiče da tu poruku o Njemu dijelimo s ljudima oko nas.

2. Provođenje Radosne vijesti u život. Kao ljudska bića težimo pripadati nečemu većem od nas samih kako bismo znali da činimo važne promjene u svijetu. Kršćani prepoznaju Božje kraljevstvo kao svoj cilj, i naš rad za to kraljevstvo u životima drugih donosi promjenu od vječnog značaja. Što god činimo u Božjoj službi — bilo da poučavamo u subotnjoškolskom razredu, posjećujemo bolesne, služimo beskućnicima, vodimo bogoslužje ili držimo biblijske sate — činimo to kako bismo proslavili Boga i donijeli nadu, milost, Božju prisutnost i vječnost drugima. Oduševljene zajednice svjesne su važnosti svojih službi.

3. Ljubav i prihvaćanje. Duh ljubavi, prihvaćanja i opraštanja prožima cijelu crkvu. I oni u zajednici i oni izvan nje osjetit će ljubav. Osjećaj pripadanja i prisnosti prožima to mjesto. Ljudi mogu izraziti svoja stajališta bez osuđivanja čak i ako su različita od drugih. Oni znaju da su, bez obzira na to što se možda različito oblače, jedu ili izgledaju, svejedno prihvaćeni i voljeni. Rastuće crkve najbolje su u onome što je najvažnije: voljeti Boga i voljeti ljude.

4. Ugođaj topline i radosti. Ozračje ljubavi i prihvaćanja vodi k ugođaju topline i radosti, privrženosti i sreće. Istraživanja Valuegenesis 1 i 22 pokazuju da su najvažnija očekivanja koja mladi ljudi imaju od svojih crkava upravo to da one imaju toplo okruženje prožeto ljubavlju. Oni žele pripadati mjestu na kojem su voljeni i prihvaćeni, na kojemu im se pružaju izazovi, ali na kojem su istodobno i sigurni.

5. Bogoslužje koje veliča Boga. Vjernici u oduševljenim zajednicama raduju se dolasku u crkvu jer znaju da će se Bog objaviti i učiniti nešto veliko među njima. Poslije ću posvetiti cijelo poglavlje temi bogoslužja koje veliča Boga i odaje Mu čast.

6. Smislene i važne službe. Uspješne zajednice čine sve ono što čine na temelju duhovnosti i brige. Od subotnje škole do službi za djecu, od dosezanja društva do brige za druge, crkvene službe trebale bi biti smislene i važne. Crkva na sve načine nastoji zadovoljiti sve potrebe vjernika i prijatelja.

7. Osjećaj za izvrsnost.3 Uspješne crkve uvijek nastoje činiti sve što mogu kako bi veličale Boga i nadahnule ljude. Vjernici se mogu osjećati dobro u vezi sa svojim službama jer se one obavljaju uspješno, i može im biti ugodno pozivati svoje prijatelje i članove obitelji, znajući da se mogu ponositi onim što crkva čini.

Kako vaša crkva stoji kad je riječ o tome? Ima li osjećaj za izvrsnost i radost? Jesu li vjernici dovoljno oduševljeni svojim životom s Kristom i ljudima u zajednici da žele podijeliti svoje iskustvo s drugima?

Naravno, možda i vi imate kakva pitanja za mene. Vjerojatno je vašoj crkvi potrebno više radosti i uzbuđenja. “Naravno!” kažete. “Ali kako? Koje sljedeće čudo želite da izvedem?”

Priznajem da je oduševljenje teško proizvesti, zato što je ono povezano s ukupnom kakvoćom crkvenoga života; ali ono je i dalje važan čimbenik za crkveni rast i njegovo održavanje. Iako razvijanje oduševljene zajednice može biti teško, nije nemoguće. To se može ostvariti uz Božji blagoslov i naša nastojanja.

 

Deset načina za stvaranje oduševljenja

Kako biste imali rastuću, sretnu crkvu koja će slaviti Boga i voditi ljude u Njegovo kraljevstvo, morate razviti sedam obilježja oduševljavajuće crkvene kulture u svojoj zajednici. Čineći pomak od načela k njihovom provođenju, koje korake možete poduzeti kako biste počeli unositi ovih sedam obilježja u svoju crkvenu obitelj? Navest ćemo deset mogućih načina na koje ih možete njegovati u svojoj zajednici vjere. To je spoj svega onoga što smo vidjeli da rastuće crkve rade kako bi proizvele oduševljenost.

1. Molite se. Dok se budete molili, razvit će se izvor radosti, ljubavi, vjere i očekivanja. Molite se da Bog unese veliki osjećaj oduševljenja i pobjede u vaš život i u život vaših suvjernika koji će ga zatim prelijevati u svoju javnu službu. Tko god da jeste, molitva je za vas.

2. Usvojite duhovnost. Što su ljudi više duhovni, to su više oduševljeni Bogom i crkvom i više nastoje dijeliti svoju vjeru s drugima. Oni koji vole Boga učinit će sve kako bi Mu iskazali čast i slavili Ga. Kao ishod svega, oni će biti na čelu službe i evanđeoskog rada. Stoga će vaša služba da razvijete zdrav duhovni život u čijem je središtu Krist pomoći da razvijete kulturu radosti i oduševljenja u svojoj crkvi.

3. Promičite optimizam utemeljen na vjeri. To potiče očekivanja, izaziva radost i nadvladava nevolje. Ne govorimo o duhovnoj promidžbi, već o razvijanju pozitivnog načina razmišljanja. Iako neki smatraju određene dijelove pozitivnog mišljenja svjetovnim ili humanističkim, mi govorimo o nadi i optimizmu utemeljenima na vjeri, koji djeluju jer iza njih stoji sâm Bog. Ako mislite da možete, u pravu ste: Bog će to učiniti mogućim. Ali ako mislite da ne možete, također ste u pravu. Nećete to moći učiniti bez Božje pomoći.

Nešto najdublje što sam naučio iz našeg istraživanja jest da je um poput polja. Narast će sve ono što posadite. Ako na polju posadite travu, narast će trava. Isto je primjenjivo i na kukuruz, pamuk ili bilo što drugo. A jednako je i s umom. Ako posijete negativne misli, to ćete i požnjeti. Ali ako posijete pozitivne misli, požnjet ćete njih.

Pomagati ljudima da usvoje optimizam utemeljen na vjeri jedna je od vaših zadaća kao duhovnog vođe. Ljudi su onakvi kako u sebi misle (Izreke 23,7)! Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se (Matej 7,7.8; Luka 11,9.10). Možda vam neće biti zajamčeno zdravlje, bogatstvo ili slava (kako neki možda tvrde), ali imat ćete uravnoteženi pristup životu. Ovim se ne zanemaruje činjenica da u svijetu postoji tuga, a u srcu bol, grijeh, bolest i patnja. Suprotno tome, to znači prepoznati ove probleme dok vjerujemo da će nas Bog osposobiti da se uzdignemo iznad njih. Sreća u životu uvelike ovisi o stavu. Milijunaši su često nesretni, dok su mnogi koji imaju jedva dovoljno da kupe osnovne životne namirnice izrazito sretni. Optimizam utemeljen na vjeri ključan je za stvaranje oduševljenja, i kad vođe ustanu da povedu narod, moraju biti pozitivni. Takav optimizam utemeljen na vjeri mora utjecati na sve u crkvi, od službi do propovijedanja, od svjedočenja do življenja.

To je pouka koju sam počeo učiti još tijekom svojeg pripravništva. Ponekad bih čuo da svojom propovijedi baš i nisam nahranio ljude. Ali to mi nije imalo smisla jer sam znao da sam propovijedao Radosnu vijest. Oslanjao sam se na riječi apostola Pavla i mislio da postupam ispravno! O čemu to moji kritičari govore?

A onda sam jednoga dana sjedio u svojem uredu i propitivao samog sebe: “Hoće li ova propovijed nekom pomoći? Hoće li koga ohrabriti? Hoće li koga osnažiti?” Kad sam počeo sastavljati svoje propovijedi prema ovim važnostima, odmah sam uočio razliku koju su one učinile. Tijekom svojeg ranog pripravništva u zanosu bih govorio ljudima: “Zmijski porodi! Tko vas naputi da bježite od srdžbe što stiže?” (Matej 3,7; Luka 3,7) Nisam primijetio koliko je takav pristup negativan, koliko je lišen ohrabrenja. Slikovito rečeno, ljudi su u crkvu dolazili puzeći. Potučeni od svijeta, gotovo su bili spremni predati se. Gledali su me kao da kažu: “Propovjedniče, imate li danas za mene koju dobru riječ? Imate li bilo kakvu riječ nade i ohrabrenja koja bi podigla moj duh?”

Budući da sam shvatio pouku, počeo sam propovijedati na temelju tekstova poput: “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.” (2. Korinćanima 12,9) Netko bi me možda optužio da sam učinio kompromis, da sam prestao propovijedati cjelokupnu Radosnu vijest. Ne, i dalje sam propovijedao o grijehu i svetosti, o izgubljenom stanju čovječanstva i o Sudu. I dalje sam govorio o predaji i samoodricanju, ali ne uvijek i ne na isti način. I svake subote postavljao sam si ista pitanja kako bih provjerio koliko su moje propovijedi od pomoći slušateljima.

Prije sam opominjao ljude da budu bolji i da snažnije rade za Gospodina. Sada sam im počeo govoriti: “Predivno je služiti Bogu. On zna sve o vašem stanju i dat će vam snagu da se suočite sa svime.” Iznova i iznova govorio sam vjernicima da ih Bog voli i da pati za njima! Na to mislim kad govorim o isijavanju optimizma s propovjedaonice. Naglašavajte ono pozitivno.

Načela koja sam naučio mogu se primijeniti na svakoga. Bilo da ste propovjednici, učitelji u subotnjoj školi ili netko drugi, možete donijeti promjenu ako služite s oduševljenjem i iskrenošću. Krenite u propovijedanje i poučavanje, u službu i evanđeoski rad. Što god činite, činite to na slavu Božju!

4. Služite s oduševljenjem. To podiže duh ljudi i privlači ih. Budite iskreni, ali budite oduševljeni. Od propovjednika rastućih crkava sam naučio da kad idete na propovjedaonicu, morate to činiti živahno i ponašati se kao da je vrijedno nalaziti se na tom mjestu. Često vidim propovjednike kako prilaze propovjedaonici kao da je se boje. Ako želite stvoriti oduševljenje, morate nastupiti uvjerljivo i govoriti s oduševljenjem i žarom.

“Ali to jednostavno nisam ja”, bunite se. Onda pokažite onoliko oduševljenja koliko možete. Oduševljenje dolazi od spoznaje da nas Isus voli i da Ga je Njegova ljubav odvela na križ kako bi umro za nas. Ljudi se oduševljavaju sportom, ili novcem, ili djecom, ili temama oko kojih se lome koplja na sastancima odbora. Koliko bismo više trebali biti oduševljeni Isusom, koji je vrednovao naše živote vrijednošću svojeg vlastitog.

Phineas F. Bresee je izjavio: “Ako čovjek izgubi entuzijazam, mogu ga bez problema pokopati.” On je znao da je nedostatak oduševljenja “jedna od najvećih prepreka Božjem djelu.” Štoviše, čak je rekao da je nedostatak oduševljenja “čvrsti dokaz da je nebeska vizija zamagljena.”4 Neki ljudi smatraju oduševljenje zemaljskim i neiskrenim osjećajem. Ali točno je upravo suprotno. Dvije grčke riječi iz kojih je izvedena engleska riječ “entuzijazam”, to jest oduševljenje, znače “Bog u tebi”.5 Postoji li bolji razlog za oduševljenje od toga da je Bog u vama? Oduševljenje je jednostavno vjera u akciji. To je razumljivo izražavanje radosne spoznaje o Božjoj Radosnoj vijesti za svijet.

5. Postavite ostvarive ciljeve u vezi s vjerom. Cilj pruža ljudima nešto čime mogu biti uzbuđeni, nešto što mogu raditi kako bi to postigli i nešto čemu se mogu veseliti. Većina ljudi želi postići nešto veliko i oduševit će ih zamisao da postoji mogućnost da to postignu. Dobar cilj zahtijevat će poseban trud i božansku pomoć. Iako on treba biti veći od sredstava za koje smatrate da ih trenutno posjedujete, ako je nemoguć obeshrabrit će ljude.

6. Produhovite rad crkve. U svakoj svojoj komunikaciji naglasite da je glavna uloga Crkve spašavanje duša i ponovno izgrađivanje života. Bilo da je to s propovjedaonice ili u crkvenom biltenu, u telefonskim pozivima ili na sastancima odbora, redovito podsjećajte ljude da ne povećavate samo broj vjernika ili izgrađujete zgradu — vi obavljate Božji posao. Svaka služba sastoji se od dovođenja ljudi Isusu i unošenja promjene od vječnog značaja u njihov život.

Čitajte biltene oduševljenih crkava i otkrit ćete da je sve usmjereno na duhovnost. Oni ne prikupljaju samo novac — oni od svojih vjernika traže da daju velike darove Bogu. Oni ne izgrađuju samo zgradu — oni osiguravaju mjesto za ljude koji će biti pridobiveni za Krista kao posljedica vjernog upravljanja. Crkveni vođe bi mogli reći: “Dugujete desetinu svojih prihoda Gospodinu i morate dati još pet posto kako biste nam pomogli da učinimo nešto od onoga što pokušavamo učiniti.” Ali ljudi će se pritom žaliti i prigovarati da oni to ne mogu jer imaju previše računa koje trebaju platiti. Pretpostavite da vodstvo crkve umjesto toga kaže: “Kod davanja je riječ o vašoj ljubavi i vjernosti Bogu. Bog čini predivne stvari u svijetu, i time što ćete dati dar možete biti dio toga. Davanje pokazuje vašu ljubav prema Bogu i ono što vam je u životu važno. Mi obavljamo velik posao za Boga i vi imate priliku sudjelovati u ovoj golemoj službi. Možete uložiti u Božje kraljevstvo.” Ljudi će na to odgovoriti potpuno drukčije. Oni će uložiti svoja novčana sredstva u ovakvu viziju.

Kad sam bio u posjetu jednoj rastućoj adventističkoj crkvi, upoznao sam zubara koji je žarko volio Boga, svoju crkvu i društvo. Pitao sam ga o njegovoj službi u crkvi. Rekao mi je da je zadužen za razglas i tehniku. Zatim je postao oduševljen i počeo mi je pričati sve što čini kako bi razglas i sve ostalo dobro radilo: “Dolazim ovamo u crkvu nekoliko puta tjedno kako bih provjerio opremu i uvjerio se da sve skladno radi jer je ono što se ovdje događa subotama ujutro pitanje života ili smrti.” Zatim je zastao, a onda nastavio: “Ne, ne, to je pitanje vječnog života ili smrti!” Sveti Duh otvorio je oči ovom zubaru kako bi uvidio posljedice svoje službe u tehnici koje imaju vječno značenje. Molim se da svatko od nas uvidi da mi ne samo da poučavamo u subotnjoškolskim razredima, ili vodimo izviđače, ili dijelimo hranu potrebitima, već donosimo promjene od vječne važnosti u živote onih koje dotaknemo.

Biblija nam kaže da činimo sve na slavu Božju. Ako nešto što činite nema za cilj proslaviti Božje ime, ne biste to uopće trebali činiti!

7. Proslavljajte pobjede i uspjehe. Ovo je ključno za stvaranje uzbuđenja i božanskog oduševljenja. Svaki put kad netko biva spašen, pridajte tome posebnu pozornost u službi crkve. Svaki put kad netko primi odgovor na molitvu, koji mu je od velike važnosti, izvijestite o tome na javnim okupljanjima i u crkvenom biltenu. Pomozite ljudima da osjete kako se nešto događa u njihovoj crkvi, da se sve vrijeme događa nešto predivno. Ne morate izmišljati — samo istaknite ono što Bog čini u vašoj sredini. Kod rastućih crkava koje smo proučavali otkrili smo da one slave krštenja i posvećenja djece, velikodušna darivanja i zdravi rast, pobjede i uspjeh. Mnoge od njih čak prikazuju i video uradak na kraju godine kojim ističu sve ono što je Bog učinio u njihovoj sredini.

8. Usredotočite se na potrebe ljudi i pomozite im. Usudio bih se reći da bi većina onih koji pohađaju vašu crkvu bila zadivljena da zna da crkva doista pomaže ljudima, bilo da je to osiguravanje obroka, davanje odjeće ili pomaganje u osobnim problemima. Ovdje su ključni ljubav, prihvaćanje i oprost. Iako ne morate prelaziti preko njihovih problema i grijeha, morate ih voljeti. Morate ih prihvatiti onakvima kakvi jesu i morate im oprostiti ono što čine pogrešno. Kad se usmjerite na ispunjavanje potreba ljudi, otkrit ćete da će čak i oni koji nikad nisu htjeli da crkva čini bilo što drugo osim propovijedanja Radosne vijesti biti zadivljeni time što njihova crkva doista pomaže ljudima.

9. Planirajte posebne programe. Imamo 52 jutarnja bogoslužja subotom i 52 večernja sastanka srijedom u kojima činimo otprilike iste stvari s istim ljudima — samo ih je s vremenom sve manje i manje. To može biti dosadno. Stoga planirajte posebne programe, unesite raznolikost, pozovite ljude da uključe i druge u stvaranje nečega drukčijeg. Ljudi bi znali reći kako u mojoj crkvi bogoslužje nikada nije dvaput zaredom isto. Ne mogu svi podnijeti raznolikost, ali učinite nešto kako biste ljudima pružili osjećaj iščekivanja.

Jedan način za osiguravanje oduševljenja jest dovođenje vrsnih gostiju govornika i posebnih glazbenika s vremena na vrijeme. To pruža osjećaj da se ovdje događa nešto posebno i vrijedno. Možda ćete morati brojčano porasti prije nego što budete mogli uključiti ovakve prilike u svoj program u značajnijoj mjeri, ali morat ćete to učiniti kako biste održali uzbuđenje u svojoj crkvi.

10. Nastojte da bogoslužja nadahnjuju. Ovo ne mora nužno zahtijevati izvanjsku emocionalnu reakciju, ali oni koji proslavljaju trebali bi nešto osjećati. To mora odgovarati vašoj osobnosti i mora odražavati osobnost vaših vjernika. Naravno, ovo treba biti u granicama vaših mogućnosti. Ako imate nekoga tko može posebno oduševiti prisutne, odlično! Ako ne, iskoristite različite snage u zajednici i učinite nešto drugo.

Sigurno možete iskoristiti jedan ili dva od navedenih prijedloga kako biste pomogli u stvaranju oduševljenja u vašoj mjesnoj crkvi. To će biti vrijedno vašeg najvećeg truda. Kako crkva bude postajala radosnija i pozitivnija, više će ljudi biti zadobiveno za Gospodina, a ništa nije toliko uzbudljivo kao gledati ljude koji dolaze u vašu crkvu i predaju se Isusu.

Naposljetku, uzbuđenje se javlja kad ljudi osjete Božju ljubav i Njegovu milost koja se širi u njima i kroz njih na druge. Kad je crkva uistinu sigurno i ugodno mjesto, ishod će biti oduševljenje. Vjernici će uživati biti u crkvi, bit će voljni pozivati i druge i željet će obavljati više službi.

U proučavanju razlika između rastućih i stagnirajućih crkava zaključili smo da vjernici potonjih teže tome da budu neutralni, ili se čak srame svoje crkve. Suprotno tome, vjernici uspješnih crkava se ponose mjestom na kojemu se okupljaju, odobravaju rad svojega propovjednika i željni su subotnje škole i bogoslužja. I konačno, oni se ponose Bogom, Onim koji čini nešto izvanredno u njihovoj sredini.

 

Moj automobil i moje uzbuđenje

Prije nekoliko godina mojoj supruzi je bio potreban automobil. Stoga smo jednoga dana otišli potražiti savršeno vozilo koje je staro samo godinu dana, ima prijeđenih manje od 16.000 kilometara, odgovara bilo kojem gorivu i stoji manje od 5.000 dolara. Uopće nismo našli takav automobil, ali otkrili smo prekrasnu toyotu Camry koja je bila stara samo četiri godine, s većinom potrebne opreme. Mojoj supruzi se svidjelo to vozilo i ušao sam u poslovnicu kako bih upitao za cijenu. “Ovaj automobil je prava bagatela”, rekao mi je prodavač. “Star je samo četiri godine i ima nešto više od 160.000 prijeđenih kilometara, ali većinom po autocesti. Prodat ću vam ga ispod cijene — samo 9.998 dolara.”

“Hvala vam, ali nemamo deset tisuća dolara”, odgovorio sam. “Imamo samo malo više od četiri tisuće.” Ponudio nam je da ga otplatimo, ali rekli smo mu da sve što kupujemo uvijek plaćamo gotovinom.

Kad smo krenuli prema izlazu, pozvao nas je natrag i rekao nam da pričekamo, objašnjavajući da će razgovarati sa svojim poslovođom. Otprilike dvadeset minuta kasnije vratio se govoreći: “Moj šef je lud. Voljan je prodati vam automobil za osam tisuća dolara.”

“Mi nemamo osam tisuća dolara, već samo četiri tisuće.”

“Gospodine Kidder, ne možemo vam prodati ovaj auto za četiri tisuće dolara. Vrijedi više od deset tisuća. Ali dopustite mi da ponovno odem k šefu i vidim što možemo učiniti.” Vratio se dvadeset minuta kasnije. “Mora da vas šef voli. Voljan je prodati vam automobil za sedam tisuća dolara.” Ponovno sam mu rekao da imamo samo četiri tisuće. Ovo se odigravalo od jedanaest sati ujutro sve do devetnaest sati uvečer. Malo iza devetnaest sati odvezao sam automobil s parkirališta nakon što sam prodavaču platio oko pet tisuća dolara.

Reći ću vam nešto — bio sam uzbuđen! Dobio sam izvrsnu ponudu i iskoristio je, i podijelio sam ovo iskustvo sa svima koje sam poznavao; ispričao sam ga i na svojim predavanjima, a čak sam održao i jednu propovijed na tu temu. Zapravo, toliko sam o tome govorio da sam primijetio kako me ljudi počinju izbjegavati: znali su da će, ako budu razgovarali sa mnom, ponovno čuti pripovijest o automobilu.

Ako me ponuda od pet tisuća dolara toliko oduševila da sam je bio spreman ponavljati tisuću puta, koliko će to više učiniti vječni život! Na križu na Golgoti Isus mi je dao ponudu života ispunjenog radošću, svrhom i nadom već danas, a na vrh je dodao vječnost. Kad shvatimo što je Isus učinio za nas, usmjerit ćemo svoje živote na Njega i pričat ćemo svijetu Njegovu priču sa svim žarom i oduševljenjem koje imamo.

 

S. Joseph Kidder

 

1 Naveo Bill M. Sullivan, Ten Steps to Breaking the 200 Barrier (Kansas City, Mo: Beacon Hill, 1988.), str. 73.

2 Valuegenesis je naziv za niz istraživanja o vjeri i vrijednostima mladih ljudi koji pohađaju adventističke srednje škole; provedena su u cijelom svijetu, a obuhvaćaju tri područja: obitelj, školu i crkvu (napomena prevoditeljice).

3 Ovim ću se podrobnije baviti u poglavlju “Bogoslužje za kakvim čezne vaše srce”.

4 U Sullivan, str. 73.

Isto.