„Neko, napokon, pade na dobru zemlju i donese rod: jedno stostruk, drugo šezdeseterostruk, treće trideseterostruk.“ (Matej 13,8)
Kakvo je ohrabrenje kada shvatimo da se sijač ne mora uvijek susretati s razočaranjem. Sjeme ponekad padne i u iskreno srce. Slušatelji razumiju istinu i ne protive se Svetome Duhu ili ne odbijaju prihvatiti utjecaj istine na svoje srce. … Oni primaju istinu u srce i ona obavlja svoje djelo preobrazbe karaktera. Oni nisu sposobni sami promijeniti svoje srce, ali Sveti Duh njihovom poslušnošću istini posvećuje dušu.
Dobro srce ne znači da je to srce bez grijeha, jer Isus kaže da se Evanđelje mora propovijedati izgubljenima: „Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike!“ Osvjedočeni grešnici vide sebe kao prijestupnike u velikom moralnom ogledalu, Božjem svetom Zakonu. Oni gledaju Spasitelja na golgotskom križu i pitaju zašto je prinesena ta velika žrtva; a križ im ukazuje na sveti Božji zakon koji je pogažen. Onaj koji je bio jednak Bogu ponudio je svoj život na Golgoti da spasi grešnika od propasti. … Zakon ne može pružiti oprost prekršitelju; ali Isus je uzeo grijehe prekršitelja na sebe; i kada grešnik pokazuje vjeru u Njega kao u žrtvu, Krist pripisuje svoju pravednost krivcu. Postoji samo jedan jedini put spasenja još od Adamovih dana: „Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.“ Mi se nemamo razloga plašiti dok gledamo na Isusa vjerujući da može spasiti sve koji dolaze k Njemu.
Kao posljedica djelatne vjere u Krista mi smo uvučeni u moralni sukob sa svijetom, tijelom i đavlom. Ako budemo vodili ovu borbu u svojoj mudrosti, svojoj ljudskoj sposobnosti, sigurno ćemo biti svladani; ali ako pokažemo živu vjeru u Isusa i živimo pobožno, razumjet ćemo što znači biti posvećen istinom i nećemo biti pobijeđeni u ovom sukobu jer anđeo Jahvin tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi. Krist je zapovjednik našeg spasenja. On je onaj koji jača svoje sljedbenike za moralnu bitku koju su odlučili voditi. …
Oni koji otvaraju Pismo i koji se hrane nebeskom manom postaju dionici božanske naravi. Oni nemaju ni života ni iskustvo bez Krista. … Oni znaju da po karakteru trebaju biti slični Onome s kojim je Bog veoma zadovoljan. (Review and Herald, 28. lipnja 1892.)