Sjećam se razgovora s vrlo dragim mladićem koji je bio član Zagrebačkog zbora mladih, sastavljenog od studenata s različitih fakulteta. Jedne večeri na probi zbora, kojeg sam vodio kao dirigent, osjetio sam da ovom mladiću treba razgovor, da ga nešto muči. Bio je vrlo pametan, zgodan i talentiran. Školovao se, bio je iz imućne obitelji i vrlo društven. Nitko nikada ne bi za njega rekao da ima nekih posebnih poteškoća. Ali te večeri kada sam mu prišao i dao mu do znanja da mi se može povjeriti ako ga nešto muči, rekao mi je da mu se čini kako u njegovom životu sve skupa više nema smisla. Spomenuo je kako ide redovito u crkvu i sudjeluje u nekim crkvenim aktivnostima, ali to sve mu više ništa ne znači. Sve što je osjećao bilo je licemjerstvo ljudi, pa i svoje vlastito, što mu je još teže padalo. “Ne znam što da radim,” rekao je “nisam sretan. Kao da mi nešto nedostaje. Kako da izađem iz ovog stanja?”
Jeste li se vi kad tako osjećali? Bojim se da ovaj mladić nije usamljen slučaj, već da ima mnogih koji se slično osjećaju. Pitam se zato ponekad: Gdje je obilje života i radosti među nama kršćanima?
Razmišljajući o tome sjetio sam se jednog sličnog mladića iz Isusovog doba. I on je bio duboko u sebi nezadovoljan. Osjećao je da nešto nije u redu ali nije znao što. I on je bio dobar, primjeran, bogat i pametan mladić, aktivan u Hramu. Trudio se živjeti ispravno, ali mučio ga je osjećaj ispraznosti, nesigurnosti, pa čak i straha. Tada se pojavio Isus u njegovom gradu. Odlučio je s Njim riješiti svoje nedoumice. Došao je pred Isusa i upitao Ga: “Dobri učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?” (Marko 10,17)
Kao najveći Učitelj, Isus ga je vodio induktivnom metodom, od poznatog prema nepoznatom. Prvo mu je spomenuo Deset zapovijedi, a nakon što je mladić potvrdio kako ih sve vrši od mladosti, Isus ga je pogledao s ljubavlju, kaže apostol Marko, i rekao mu da proda svoje imanje i daruje ga siromasima te postane Njegov sljedbenik. (Marko 10,21) Iako je znao da će mladić odbiti Njegov poziv, Isus ga je gledao s ljubavlju. Isus sve ljude gleda s ljubavlju, bez obzira kako oni gledaju na Njega i bez obzira na sve podjele koje smo uspostavili mi ljudi.
Ono što je Isus želio poručiti ovom mladiću je: “Ti mene zapravo ne voliš! U tvojem srcu nema mjesta za mene, već samo za tvoje bogatstvo, ugled, ponos i tvoja dostignuća. Tako dugo dok ja nemam mjesto u tvojem životu, tvoja religija će biti prazna i bez smisla.”
Ovo iskustvo, nažalost, ima tužan kraj. A znate zašto? Zato što je lakše biti primjeran, raditi dobra djela, davati milostinju ili raditi u nekoj crkvenoj službi, nego staviti Isusa na prvo mjesto u svojem životu.
Mnogi iz ovog događaja izvlače samo pouku kako bogati neće ući u Kraljevstvo nebesko. Međutim, meni se čini kako se iz ovog događaja može izvući jedna druga, vrlo važna poruka, a to je da kršćanski život može postati besmislen ako ga ne prati prava ljubav prema Isusu Kristu. Mnogima se kršćanstvo danas svodi na zajedništvo s Crkvom, ljudima, tradicijom ili doktrinom. Ali to prije ili kasnije dovede do praznine i besmisla. Jedino je ljubav prema Isusu i prihvaćanje Njegove ljubavi prema nama pravi smisao kršćanstva, i jedino nam to može donijeti vječnost.
Darko Kovačević