U blagosti hrani jaganjce

30. 07. 2011.

“U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir.” (Jakov 3,18)

Pravi Kristov propovjednik trebao bi biti okružen ozračjem duhovne svjetlosti jer je povezan sa Svjetlom života i hodi s Kristom koji je to Svjetlo. Argumentima se je moguće oduprijeti, uvjeravanja i molbe mogu biti prezreni, i najrječitiji pozivi poduprti čvrstinom logike mogu biti odbačeni; ali živi karakter pravednosti, svakodnevna pobožnost u životnim prilikama i neprilikama, briga za grešnika ma gdje se nalazio, duh istine koji gori u srcu i odsjajuje s lica te odiše iz svake riječi koja prelazi preko usana — sačinjavaju propovijed kojoj je teško odoljeti ili je zanemariti, i koja postavlja uporišta od kojih Sotona dršće. Propovjednici koji hode s Bogom opasani su punom nebeskom opremom, i njihove napore pohodit će pobjeda.

Oni koji su uključeni u veliko i sveto djelo opominjanja svijeta ne samo da trebaju imati osobno iskustvo s Bogom, već trebaju gajiti ljubav jedni prema drugima, biti jednodušni, jednako prosuđivati i moći jedni drugima pogledati u oči. Odsutnost ove ljubavi uvelike raduje našeg lukavog neprijatelja. On je izumitelj zavisti, ljubomore, mržnje i razdora, i raduje se kad vidi da ovaj zlokoban korov guši ljubav, tu nježnu biljku nebeskog podrijetla.

Bog nije zadovoljan kad Njegovi sluge osuđuju, kritiziraju i okrivljuju jedni druge. On im je dao posebnu zadaću da brane istinu. Oni su Njegovi radnici; trebali bi poštivati sve i međusobno poštivati jedni druge.

U vojsci se od časnika zahtijeva međusobno poštivanje, i novaci vrlo brzo nauče tu lekciju. Kad su vođe naroda u kršćanskom ratovanju ljubazni i strpljivi, te pokazuju posebnu ljubav i uvažavanje prema svojim suradnicima, oni i druge poučavaju da postupaju isto tako.

Ugled kolege suradnika treba čuvati s najvećom svetošću. Ako netko primijeti pogreške onog drugog, ne treba ih uveličavati pred ostalima i od njih načiniti teške grijehe. Možda je riječ samo o pogrešnom rasuđivanju, a Bog će dati božansku milost da se to pobijedi. Da je mislio da anđeli — koji su savršena bića — mogu bolje obaviti zadaću za pali ljudski rod nego sami ljudi, Bog bi tu zadaću povjerio njima. Umjesto toga, poslao je potrebnu pomoć jadnim, slabim i zabludjelim smrtnicima koji imaju iste slabosti kao i njihovi bližnji, i kao takvi im najbolje mogu pomoći.

Takav je bio i Petar koji je zanijekao svojega Gospodina. Prije nego što je Petar posrnuo, on nije imao duh krotkosti potreban za brigu o janjadi; no kad je postao svjestan svojih slabosti mogao im se približiti s nježnom brižljivošću i pomoći im. (Historical Sketches, str. 120,121)