U nevoljama se otkriva karakter

21. 05. 2016.

“Tada David reče svim svojim dvoranima koji bijahu s njim u Jeruzalemu: ‘Ustanite! Bježimo! Inače nećemo uteći od Abšaloma.’” (2. Samuelova 15,14)
David nikad nije zasluživao više poštovanja nego u trenutku nevolje. Nikad taj Božji cedar nije bio viši nego kad se hrvao s olujom i nevremenom. … Uplakan i slomljenog duha, on okreće leđa kulisama svoje slave ali i svog zločina, i bježi da spasi život. Dok je David prolazio, pred njega je izišao Šimej i obasuo ga pogrdnim riječima i kišom psovki bacajući na njega kamenje i prašinu. Jedan od Davidovih vjernih slugu je rekao: “Dopusti da odem prijeko i da mu skinem glavu!” (2. Samuelova 16,9) Ali David u svojoj žalosti i poniženju kaže: “Neka psuje; jer mu je Gospod rekao: psuj Davida.” (2. Samuelova 16,10 — DK) … Kada se povorka u kojoj su bili Sadok i Ebjatar s levitima koji su nosili Kovčeg Božjega saveza, simbol Božje prisutnosti, zaustavila, David je na trenutak ugledao tračak nade usred tame, jer je s tim dragocjenim simbolom mogao značajno poboljšati svoj položaj. … Ali kako je David nesebičan i plemenit čovjek! U velikoj žalosti donosi odluku. Kao cedar s Libanona, on gleda prema Nebu. Kao kralj, izdaje zapovijed: “Odnesi Kovčeg Božji natrag u grad.” (2. Samuelova 15,25) … Iz dubokog poštovanja prema Kovčegu Božjeg saveza, David nije mogao pristati na to da on bude ugrožen neizvjesnošću nastalom nakon njegovog žurnog bijega. … Nije mogao pristati na to da grad ostavi bez tog simbola prema kojem je dobio ime “Sveta gora”. Da je David imao sebične pobude i visoko mišljenje o sebi, on bi rado pokupio sve što mu je moglo poboljšati položaj i osigurao bi sebe. Međutim, on taj sveti Kovčeg šalje natrag na njegovo mjesto i ne ide dalje dok ne vidi kako se svećenici vraćaju sa svojim svetim teretom da bi ga postavili u Svetište na Sionu. … Glas savjesti, mnogo strašniji od Šimejevih riječi, podsjećao ga je na njegove grijehe. Urija je bio neprekidno pred njegovim očima. Njegov veliki zločin bio je grijeh preljuba. … Znao je da krivnja za Urijinu smrt počiva na njemu iako ga nije želio ubiti. … Prisjetio se koliko je puta Bog djelovao u njegovu korist i pomislio: “Ako On prihvati moje pokajanje, još uvijek bi mi mogao pokazati naklonost i obrnuti moju žalost u radost. … Ali ako Mu više nisam mio, ako me je zaboravio, ako dopusti da ostanem zarobljen ili poginem, neću se žaliti. Zaslužio sam Njegov sud i u potpunosti ga prihvaćam.” (Letter 6, 1880.)