“Jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost.” (1. Petrova 5,5)
Privržena ljubav i nesebična odanost koju nalazimo u Ivanovu životu i karakteru pružaju pouke neizrecive vrijednosti za kršćansku Crkvu. Ivan nije po prirodi posjedovao svetost karaktera koja se poslije očitovala u njegovom životu. U naravi je imao ozbiljne nedostatke. Bio je ne samo ohol, samosvjestan i željan časti, već i nagao i osvetoljubiv. … Ali iza svega toga božanski je Učitelj vidio gorljivo, iskreno i ljubazno srce. Isus je ukorio njegovu sebičnost, razočarao njegove težnje, iskušao njegovu vjeru. No otkrio mu je ono za čim je težila njegova duša — ljepotu svetosti i snagu ljubavi koja preobražava. (Djela apostolska, str. 339)
Kristove pouke kojima je isticao krotkost, poniznost i ljubav, osobine bitne za rast u milosti i osposobljavanje za Njegovo djelo, bile su od najveće vrijednosti za Ivana. On je cijenio svaku pouku i stalno nastojao svoj život uskladiti s božanskim uzorom. Ivan je počeo nazirati Kristovu slavu — ne svjetovnu raskoš i moć kojima je bio poučen da se nada, već “slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca — pun milosti i istine” (Ivan 1,14). … Ivan je želio biti sličan Isusu i pod preobražavajućim utjecajem Kristove ljubavi postao je krotak i ponizan. Njegovo “ja” bilo je skriveno u Isusu. (Isto, str. 342)
Gospodin Isus tražio je suradnju onih koji će postati provodnici Njegove milosti. Prvo što trebaju naučiti svi koji će postati Božji suradnici pouka je o nepovjerenju u samoga sebe; tada će biti spremni da dobiju Kristov karakter. To se ne može steći obrazovanjem u najvišim školama. To je plod mudrosti koja se može dobiti samo od božanskog Učitelja. …
Ljudi najvišeg obrazovanja u umjetnosti i znanosti naučili su dragocjene istine iz života jednostavnih kršćana koje je svijet smatrao neukim. Međutim, ovi neznani učenici stekli su svoj odgoj u školi koja je viša od svih drugih. Sjedili su kraj nogu Onoga koji je govorio kao što “čovjek nikad nije govorio”. (Isusov život, str. 189,191)