Veličina u poniznosti

25. 06. 2017.

“Ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. Moram podnositi srdžbu Jahvinu, jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izrekne pravdu.” (Mihej 7,8.9)
“Savjest je upućivala Davida na gorku i ponižavajuću istinu. Dok su njegovi odani podanici razmišljali o iznenadnom obratu sudbine, kralju to nije bila tajna. On je često predosjećao trenutke poput ovih. Čudio se kako je Bog tako dugo podnosio njegove grijehe i odgađao zasluženu osvetu. A sada, u ovom užurbanom i žalosnom bijegu, bosih nogu, s kostrijeti kojom je zamijenio svoju kraljevsku odjeću, dok su u brdima odjekivale žalopojke njegovih sljedbenika, on je mislio na svoj ljubljeni glavni grad, mjesta koja su bila pozornica njegovog grijeha, sjetio se Božje dobrote i strpljenja i nije bio potpuno beznadan. … Mnogi grešnici opravdavaju svoj grijeh ukazujući na Davidov pad, ali kako je malo onih koji upućuju na Davidovo pokajanje i poniznost! Kako je malo onih koji bi podnijeli ukor i osvetu sa strpljenjem i hrabrošću koju je on pokazao. On je priznao svoj grijeh i godinama nastojao vršiti svoju dužnost kao vjerni Božji sluga. Radio je na uzdizanju kraljevstva i pod njegovom vladavinom ono je postalo moćno i napredno kao nikada prije. Prikupio je bogate zalihe materijala za gradnju Božjeg doma, a je li sada sav trud njegova života trebao biti uništen? Moraju li rezultati godina posvećena rada, djela genija, djela predanosti i državničke vještine, prijeći u ruke njegovog nesmotrenog i izdajničkog sina koji nije imao poštovanja prema Bogu ni prema Izraelovu napretku? Kako se Davidu u ovoj velikoj nevolji moralo činiti prirodnim da prigovara Bogu! Ali on je vidio da je njegov vlastiti grijeh uzrok nevolje. … I Gospodin nije odbacio Davida. Ovo poglavlje u njegovu iskustvu, kad se pod najokrutnijom nepravdom i uvredama pokazao ponizan, nesebičan, velikodušan i pokoran, jedno je od najplemenitijih u njegovom cjelokupnom životnom iskustvu. Vladar Izraela nikada nije bio veći u očima Neba nego u ovom trenutku najdubljeg vanjskog poniženja.” (Patrijarsi i proroci, str. 623)