Zajednica između Boga i čovjeka

“Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,25)
“Gospodin u Adama i Evu nije ugradio sklonost k padu i neposlušnosti, nego povjerenje, odanost i istinu. … Nagrada Neba nije darovana prekršiteljima. … Adamove i Evine oči doista su se otvorile, ali za što? Da vide svoju sramotu i propast, da shvate da više nisu zaodjenuti odjećom nebeske svjetlosti koja ih je štitila. Oči su im se otvorile i oni su vidjeli da je golotinja plod prijestupa. Kada su čuli Božji glas u vrtu, sakrili su se od Njega jer su očekivali ono za što do pada nisu znali — Božju osudu. … Bog je objavio da čovjek može steći sigurnost jedino potpunom poslušnošću svakoj Njegovoj riječi. Ne trebamo isprobavati zle putove sa svim njegovim posljedicama. Ovakvo postupanje u neposlušnosti donijet će slabost. Božji plan bio je da čovjeku pruži razboritost u svemu što čini. … Između Boga i čovjeka trebala je vladati suradnja. Međutim, ovaj plan bio je u velikoj mjeri ugrožen Adamovim prijestupom. Sotona ga je naveo na grijeh i nakon što je Adam sagriješio, Bog više nije imao istu zajednicu s njim kao u vrijeme kada je bio bez grijeha. Krist je nakon pada postao Adamov učitelj. Preuzeo je na sebe službu posrednika. Adamu i Evi bilo je dano vrijeme milosti tijekom kojeg su se mogli vratiti i postati vjerni Bogu. Ovim planom bio je obuhvaćen cijeli njihov naraštaj.” (Letter 91, 1900.) “Bez pomiriteljske žrtve Božjeg Sina, Bog nije mogao izliti blagoslove spasenja na čovjeka. Bog je branio čast svojeg Zakona. Prijestup tog Zakona doveo je do strašnog razdvajanja Boga i čovjeka. Adamu je u njegovoj nevinosti bila darovana neposredna, slobodna i sretna zajednica sa Stvoriteljem. Nakon njegovog prijestupa, Bog je uspostavio odnos s čovjekom samo preko Krista i anđela.” (The Signs of the Times, 30. siječnja 1879.)