Životna oluja

Vjera i zivot 4. 09. 2014.

Jeste li se kada našli u velikoj nevolji, na dnu? Možda zbog narušenog zdravlja, posla, novčanih neprilika, kredita, na dnu nekog prijateljstva, braka, odnosa s djecom, roditeljima, ili u nevolji zbog neke nepravde, optužbe, ovrhe, svađe ili iznenadne nesreće. Jeste li doživjeli neku oluju? Poznata izreka kaže: “Nije problem u samoj nevolji, već u našoj reakciji na nevolju koju smo doživjeli.”

Kako na nevolju odgovaraju vjernici, kršćani?

U Evanđeljima čitamo o nevjerojatnom događaju koji se dogodio u strašnoj oluji koju su doživjeli Isusovi učenici.

“Uvečer istog dana reče im: ‘Prijeđimo na dugu obalu!’ Oni otpustiše narod i povezoše Isusa onako kako tu bijaše, u lađici. Pratile su ga i druge lađice. Uto nastade silna oluja, a valovi su tako navalili na lađicu da su je već napunjali. On bijaše na krmi i spavaše na jastuku. Tada ga probude i reknu mu: ‘Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?’ On se tada probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestade i nastade velika tišina.” (Marko 4,35-39)

Taj dan u Isusovom životu bio je prepun događaja. Izgovorio je mnoštvu poznate slikovite priče o biseru i blagu, objašnjavajući narav svojega kraljevstva. Svoj rad povezao je s radom sijača, a svoje kraljevstvo s razvojem gorušičinog zrna. Prikazao je završno odvajanje dobrih i zlih usporedbama o pšenici i kukolju i ribarskim mrežama. Cijeli dan je učio i liječio, a farizeji su Ga kritizirali. Na kraju dana odlučio je potražiti odmor na drugoj strani jezera. Svladan umorom, legao je na dno čamca pri krmi i zaspao.

Večer je bila tiha i blaga. Ali odjednom, navukli su se oblaci, a vjetar je divlje zapuhao niz planinske klance. Galilejsko jezero zahvatila je strašna oluja. Bijesno šibani vjetrom i žestoko zapljuskivani valovima učenici su se borili da ne potonu. Bili su iskusni ribari koji su čitav život proveli na tom jezeru, ali ovog puta su se osjećali bespomoćnima u zagrljaju te strašne oluje. Obuzeti naporom da se spase, zaboravili su na Isusa. Tek kada više nisu znali što će, sjetili su se da bi On mogao biti njihova posljednja nada. Povikali su: “Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?“

Ne znam jeste li u posljednje vrijeme doživjeli neku oluju na moru, ali znam da svaki čovjek kad-tad doživi neku životnu oluju.

Kako odgovaramo na životne oluje? Događa li se da, poput učenika, iako smo vjernici i slušamo o Bogu, kad naiđe neka oluja zaboravimo na Boga i borimo se sami, na svoj način. Tek kad vidimo da gubimo bitku, sjetimo se Boga i onda Mu još predbacujemo kako se Njega ništa ne tiču naše nevolje.

Sveto pismo nas uči da je Bog uvijek s nama, posebno kad smo u nekoj nevolji, na dnu. Možda ponekad izgleda kao da On spava i ne mari za nas, ali On zapravo jedva čeka da nas izbavi i utiša naše nevolje. Možda to neće učiniti uvijek na način na koji to mi očekujemo, ali ako smo vjernici — kršćani — ne bismo li trebali vjerovati Njemu? Zato je Isus na kraju ovog događaja s olujom i rekao učenicima: “Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?” (Marko 4,40)

Zasigurno bismo izbjegli mnoge nevolje i strahove kad bismo se češće obratili Bogu u molitvi i svaki trenutak živjeli s Njim. Nije li zato vjera ipak najbolje rješenje za sve naše životne oluje?

Darko Kovačević