“Pjevajte Jahvi, vjernici njegovi, zahvaljujte svetom imenu njegovu!” (Psalam 30,5)
Kad bismo više razmišljali i govorili o Isusu, a manje o sebi, trebali bismo mnogo više osjećati Njegovu nazočnost. Ako ostanemo u Njemu, bit ćemo ispunjeni mirom, vjerom i hrabrošću, te ćemo imati iskustva pobjede kad dolazimo na sastanke. Tad će i drugi biti osvježeni našim jasnim i snažnim svjedočanstvom o Bogu. Ovakva dragocjena priznanja Njegovoj slavi, poduprta životom sličnim Kristovom, imaju neodoljivu snagu koja djeluje na spasenje duša.
Svijetlu i vedru stranu religije predstavit će oni koji su svakodnevno posvećeni Bogu. Ne trebamo sramotiti našega Gospodina tugujući zbog kušnji koje su bolne. Sve kušnje koje nas snalaze jesu odgajatelji koji će proizvesti radost. Cjelokupni vjerski život bit će uzdignut, uzvišen i oplemenjen ljubaznim riječima i djelima. Neprijatelj je vrlo zadovoljan kad je duša utučena i potištena; on želi da nevjernici dobiju loš dojam o učinkovitosti naše vjere. Ali Bog želi da um dosegne višu razinu. On želi da svaka duša bude pobjednikom u skladu s moći Otkupitelja.
U milostivim blagoslovima koje nam je naš nebeski Otac darovao, možemo uvidjeti bezbroj dokaza o beskonačnoj ljubavi i nježnom sažaljenju koje nadilazi majčinsko čeznutljivo suosjećanje prema svojevoljnom djetetu. Kad promatramo božanski karakter u svjetlosti križa, vidimo milosrđe, nježnost i praštanje pomiješano s pravičnošću i pravednošću. Jezikom Ivana uzvikujemo: “Gledajte, koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja.” (1. Ivanova 3,1) Mi nasred prijestolja vidimo Onoga koji na svojim rukama, nogama i na boku ima oznake patnji koje je pretrpio kako bi pomirio čovjeka s Bogom i Boga s čovjekom. Nenadmašiva milost otkriva nam Oca koji boravi u nedostupnoj svjetlosti i prihvaća nas kroz zasluge svojega Sina. Oblak osvete koji je prijetio samo jadom i očajem, u odsjaju svjetla s križa odsjajuje Božju poruku: “Živi, grešniče, živi!” Ti, pokajnička dušo koja vjeruješ, živi! Ja sam platio otkupninu.
Moramo se okupiti oko križa. Krist, i to raspeti, mora biti ono o čemu razmišljamo, razgovaramo i što u nama potiče najradosnije osjećaje. Trebali bismo imati posebno vrijeme zahvaljivanja u svrhu osvježavanja naših misli na sve ono što smo primili od Boga. Trebamo izražavati svoju zahvalnost za Njegovu veliku ljubav i pokazivati spremnost da imamo povjerenja u ruku koja je za nas bila prikovana za križ. Trebamo učiti govoriti kanaanskim jezikom i pjevati “pjesme sionske”. (Southern Watchman, 7. ožujka 1905.)