Radoholizam je ovisnost koja zaslužuje poštovanje. Od svih “čistih” ovisnosti, on je najrašireniji i društveno najprihvatljiviji. Diane Fassel, autorica knjige Working Ourselves to Death, opisuje radoholizam kao “progresivnu, kobnu bolest, zakrabuljenu kao pozitivna karakterna crta u kulturnom okruženju naše nacije”. Dr. Bryan Robinson, inače stručnjak za razvoj djeteta i obitelji, u svojim spisima namjerno izbjegava riječradoholizam upravo zbog takvih pozitivnih karakteristika. Umjesto nje upotrebljava pojamovisnost o radu.Ponašanje radoholičara veoma je cijenjeno u velikim tvrtkama.
Gene, neoženjeni poduzetnik, dobar je primjer. Kao osnivač marketinške tvrtke koja obuhvaća široko područje djelovanja, često govori svojem prodajnom osoblju da poslu trebaju dati prvenstvo. On tvrdi da njihov uspjeh ovisi o tome da obiteljske obveze, osobne potrebe pa čak i društvene obveze smatraju drugorazrednima u odnosu na prodaju. Od svojeg osoblja očekuje da u svakom čovjeku s kojim dolaze u dodir vide potencijalnog kupca s kojim mogu sklopiti posao. U njihovom životu ne smije biti mjesta za opušteno ili slučajno druženje. Moraju stalno biti spremni iskoristiti priliku i ponuditi svoj proizvod.
Oklijevam to reći, ali poznajem kršćane koji “nude” Evanđelje na jednak način kao ovaj poduzetnik ne obraćajući pozornost na to je li njihovo ponašanje uvredljivo i nametljivo. Ja sam jedna od njih. U ovome je nužna ravnoteža, ali nju nije uvijek lako uspostaviti, posebno kad takvo ponašanje ima korijen u nesvjesnom nagonu. Ovo ukazuje na poseban čimbenik vezan uz ovisnost o radu: odnosi su manje važni od rezultata. Produktivnost se cijeni više od ljudi. U svemu su najbitnije “brojke”.
Karl, inače mlađi partner u jednom odvjetničkom uredu, klasičan je primjer. Njegove su lozinke ugled i uspjeh. Impulzivan, nestrpljiv i ambiciozan, Karlov duh ne zna za odmor. Njegovu suprugu Janine sve više svladava osjećaj praznine. Pretjerano nastojanje njezinog supruga smatra ispravnim. Ona zna da on to radi zbog nje i djece. Ali Janine nije zabrinuta zbog njihove materijalne sigurnosti. Nju brine činjenica da emocionalno postaju sve siromašniji.
Svjestan da Karlovo pretjerivanje u radu šteti njegovom zdravlju i zdravlju njegove obitelji, njegov kolega Scott odlučio je s njim porazgovarati. Kad mu je spomenuo svoju zabrinutost, Karl se samo nasmijao. “Ja radoholičar? Nisam ja radoholičar. Ja VOLIM svoj posao!” I alkoholičari vole svoje piće, ali to ne znači da nisu alkoholičari.
Racionaliziranje ove vrste često ne prepoznaju ni stručnjaci za psihičko zdravlje. Mnogi još uvijek ne mogu razlikovati zdrav odnos prema radu od ovisnosti o radu. U priručniku za preživljavanje namijenjenom obiteljima radoholičara, dr. Barbara Killinger raspravlja o tome što ne smatra radoholizmom: “Rad je bitan za naše zdravlje. Mi se radom dokazujemo … Kad izgubimo posao ili iz bilo kojeg razloga više ne možemo raditi, naša osobnost ozbiljno pati od emocionalne rastrojenosti i poremećaja.” Otvoreno rečeno, ja ovu tvrdnju o radoholizmu smatram opisom onoga što on jest, a ne što nije. Evo glavnih značajki radoholizma: (1) rad ima apsolutni prioritet; (2) rad postaje jedini izvor smisla, identiteta i vrijednosti; (3) pretjerani rad na vlastitu štetu ili štetu svojih najbližih te (4) uporan pretjerani rad unatoč negativnim posljedicama. Kao svaka ovisnost, radoholizam prate duboke fizičke, psihičke, društvene i duhovne posljedice.
Moram priznati da su najuspješnije tvrtke i mnoge društvene pokrete u prošlom stoljeću osnovali i vodili radoholičari. To, međutim, ne znači da odobravam radoholizam. Unatoč svemu što takve osobe uspiju postići, moramo se pitati koja je cijena po njihovo zdravlje i zdravlje njihovih obitelji. O tome bi trebalo
ozbiljno razmisliti.
Carol Cannon
(Znaci vremena 2/2005)