Duhovnost

Advent ili čekanje

Kad počnu hladni jesenski dani, sjetim se čovjeka koji je svojim ponašanjem izazivao odmahivanje glavom. Uvijek je bio obučen u iznošeni plavi ogrtač, uska lica, čekinjaste brade, kape duboko navučene na čelo. Kad biste prošli pored njega, čuli biste ga kako potiho mrmlja nešto što niste mogli razumjeti. Čudak, svakako, neobičan čovjek na kakve se u poratno doba moglo naići u manjim zabačenim mjestima.

A ovaj je stari čovjek imao neobičnu naviku: svakog bi dana u određeno vrijeme odlazio na željeznički kolodvor. Tamo bi stajao na peronu i gledao kako se pojavljuje vlak. Promatrao bi putnike kako izlaze, gledao kako se spuštaju u pothodnik i kako se opet pojavljuju pred staničnom zgradom. Dok bi prolazili pored njega, on bi se u svakoga dobro zagledao. A kad bi posljednji putnik zašao za ugao, starac bi protresao glavom. Ponekad bi netko podrugljivo dobacio: “Opet nije došao?” A starac bi se bez riječi okrenuo i kroz kišu ili snijeg krenuo u grad. Ponekad bi zastao, kao da se zabunio.

Pukim slučajem sam saznao da je starac imao sina koji se nije vratio iz rata. Proglasili su ga nestalim — tako su pisali ocu — ali on to nije htio vjerovati. Utuvio si je u glavu da se sin jednog dana mora vratiti.

Čekao je i čekao. Prolazile su godine. Žena mu je umrla, a prijatelji i znanci se povukli jer ih nije htio poslušati. Bili su u pravu. Nije li nerazumno postupao? Dan za danom odlaziti na kolodvor bez obzira na vremenske prilike! Uvijek na isti vlak, jer je čuo da dolazi odande gdje se njegov sin morao izgubiti. Ali je uvijek dolazio uzalud. Da, nije mu se ništa moglo dokazati, čudan stvor. Možda ga se pred Božić upravo zato prisjećam.

Advent je, a ta riječ znači dolazak. Pitam se: Tko je od nas toliko uporan da bi dan za danom odlazio na kolodvor i čekao Sinovljev povratak? Pritom smo u prednosti: znamo da će Sin doći. Njegov je dolazak najavljen; On ga je osobno najavio. Poslao je pred sobom glasnike koji su najavljivali Njegov dolazak. Mi ne očekujemo nešto neodređeno, nesigurno. Poznajemo Onoga tko dolazi. Ne samo što smo sigurni da će doći, već znamo i tko je On i što će nam donijeti. Osim toga, ne moramo se bojati da će vlak zakasniti ili da će se dogoditi nešto što će spriječiti Njegov dolazak.

Postavljam stoga ozbiljno pitanje: Zašto ne idemo na kolodvor? Zato što nemamo vremena? Zar ne osjećamo približavanje vlaka? Tračnice trepere, kazaljka prelazi minutu za minutom, čujemo i buku. Ubrzo će preko razglasa odjeknuti: “Pozor! Vlak dolazi.” A onda se može dogoditi da ja nisam na stanici kad dođe Božji Sin. Ili da možda ti nisi na stanici! Ili da nema nas svih! Osim onog osamljenog starca koji je imao najmanje razloga da čeka sina, ali je svakog dana bio na stanici kad je vlak ušao u nju.

Mnogi pred božićne blagdane spominju advent. Ali često ni sami ne znaju što ta riječ znači. Čuli su preko radija i televizije, ili su čitali da to znači čekati Isusa. Ali On ne dolazi. Već je došao i opet će doći, a ljudi ne mogu odrediti vrijeme Njegovog dolaska.

Ne bi li naši dani trebali biti obilježeni ozbiljnim čekanjem — adventom, zbiljskim i pravim? Ne bismo li trebali izgovarati riječi što ih je izrekao otac Ivana Krstitelja, jedan od onih koji je čekao i dočekao: “Neka je hvaljen Gospod, Bog Izraelov, jer se udostoja da otkupi narod svoj i da nam podigne silna Spasitelja. Kao što obeća od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga. Da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni od neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.” (Luka 1,68-75)

U tom malom Djetetu rođenom u Betlehemu ispunilo se proročanstvo staroga Zaharije: “Pohodilo nas je Sunce s visine” (redak 79). Vječni Božji Sin sišao je iz svog vječnog doma k nama ljudima. To je učinio zato što ljubi svoja stvorenja, unatoč tome što Mu nanose toliko boli i jada. Milosrdno Božje srce smililo se nad nama i svojom svjetlošću obasjalo “one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira” (redak 79).

Osjećaš li se obasjan ili obasjana ovom svjetlošću? U tom slučaju Isusa ne čekaš samo u danima koje su ljudi proglasili adventom, već svakog dana u svojem životu, dokle u nebeskoj slavi ne dođe po svoju djecu.

Hinko Pleško

Podijeli