Sveti Duh je govorio kroz usta ljudskih bića. Petar je rekao: “Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi.” Djela 1,16. Prema spisima Novoga zavjeta, Božja identifikacija s Pismom bila je tolika da nalazimo naizmjence ova dva pojma. Naprimjer, Rimljanima 9,17 počinje sa: “Jer Pismo veli za faraona…”, dok je u Izlasku 9,16 Bog progovorio Faraonu preko Mojsija. Kraće rečeno, Božje riječi preko Mojsija jesu Pismo.
U Galaćanima 3,8 Pavao je izjavio da “Pismo… unaprijed navijesti Abrahamovo dobro”: a odnosi se na Postanak 12,3 gdje je riječ o Božjim riječima.
Mogu se citirati i drugi primjeri. U Hebrejima 3,7 piše “kako veli Duh Sveti” pa se onda citira iz Psalma 95,7; Djela 4,25 još su eksplicitnija kada kažu da je Bog rekao po Duhu Svetom… na usta našega oca Davida, sluge svojega: pa se onda citira Psalam 2,1; Djela 13,34 potvrđuju da je “On [Bog] rekao” i zatim citira iz Izaije 55,3 i Psalma 16,10. …
Pisci Novog zavjeta odnosili su se prema Starome zavjetu kao prema “božanskoj objavi” (Rimljanima 3,2; Hebrejima 5,12; 1. Petrova 4,11). Sam Isus Krist prihvatio je Bibliju svoga vremena, dakle Stari zavjet, kao neprijeporan autoritet (Mt 5,17-19.; Lk 10,25-28.; 16, 19-31). I mi možemo slijediti primjer Isusa i apostola tako što ćemo prihvatiti Stari zavjet kao Pismo koje je u cijelosti nadahnuto i puno autoriteta.
Tvrdnje u prilog ovom autoritetu ostvarili su širom Staroga zavjeta nadahnuti pisci koji su stalno izjavljivali da Bog ne djeluje samo već i govori. Tristo sedamdeset i šest puta u Starom zavjetu nalazimo izraz “riječ Gospodinova”; u svakom slučaju izjavu je dao Bog, a ne čovjek. Drugi izraz koji se pojavljuje 445 puta i ide u prilog autoritetu Biblije jest fraza “ovako govori Gospodin”, ili neka slična ovoj.
Imenica dabar “riječ” i kombinacije s njom u više od 540 primjera nose značenje “Božja Riječ”, a ona je božanska komunikacija u obliku zapovijedi, proroštva i riječi utjehe. Ovi izrazi otkrivaju da je Bog kroz cijeli Stari zavjet komunicirao sa svojim narodom preko nadahnutih slugu i to na takav način da su oni kojima se obraćao bili svjesni da Bog govori kroz ljudska oruđa.
Bog je govorio u prošlosti “na mnogo različitih načina… našim očevima preko proroka; a u one posljednje dane progovorio je i nama preko Sina”. Hebrejima 1, 1.2. S obzirom na autoritet Novoga zavjeta od velike je važnosti priznanje da su obje i vidljiva Riječ, po imenu Isus Krist, i Riječ koja se čuje, “Božja Riječ”. 1. Solunjanima 2,13. Ovaj paralelizam Isusova autoriteta i autoriteta Riječi proteže se na mnoštvo načina. Spasenje je u Isusu (Dj 4,12.; 2 Tim 2,10.; Hebr 2,10; 5,9) i u Riječi (Dj 13,26; Ef 1,13); život je u Isusu (Iv 1,4; 10,10.28; 11,25; 14,6; Dj 3,15; 1 Iv 5,12.20); život je i u Riječi (Iv 5,24; Dj 5,20; Fil 2,16); milost je u Isusu (Iv 1,14.16; Dj 15,11; Rim 1,5 itd.) i u Riječi (Dj 14,3; 20,24.32); moć je u Isusu (1 Kor 5,4; 2 Pet 1,16) a isto tako i u Riječi (Rim 1,15.16; 1 Kor 1,18; Heb 1,3); pomirenje je u Isusu (Rim 5,11; 2 Kor 5, 18) i u Riječi (2 Kor 5,19); istina je u Isusu (Iv 1,14; 2 Kor 11,10; Ef 4,21) i u Riječi (2 Kor 6,7; Ef 1,13; Kol 1,5; Jak 1,18); sam Isus je istina (Iv 14,6) a isto tako i Njegova Riječ je istina (Iv 17,17). I kao što je Isus živ (Lk 24,5; Iv 6,51.57; 14,19), vjeran (1 Sol 5,24; 2 Sol 3,3; Heb 3,2) i istinit (Iv 7,18; Otk 3,7.14; 6,10; 19,11); tako je i Riječ živa (Dj 7,38; Heb 4,12; 1 Pet 1,21), vjerna (1 Tim 1,15; 3,1; 4,9; Tit 1,9; 3,8; Otk 21,5; 22,6) i istinita (Otk 19,9; 21,5; 22,6). Ova nepotpuna lista govori da autoritet nadahnute Riječi ide usporedo s Isusovim autoritetom. Tako autoritet Biblije počiva na konačnom Božjem autoritetu koji govori kroz svoje jedinstveno samootkrivenje putem djela i riječi te kroz Isusa Krista, utjelovljenu Riječ, čija se poruka nalazi zapisana na stranicama Novoga zavjeta.
Uz sve ono o čemu je već bilo riječi, Novi zavjet i sam pruža izravne informacije o svom božanskom porijeklu. Knjiga Djela apostolskih u tekstovima 1,1-3; 22,7; 10,18.19. govori o svome božanskom porijeklu. U Prvoj poslanici Timoteju 5,18 Pavao je rekao da “Pismo naime veli” i navodi prvi citat iz knjige Ponovljeni Zakon 25,4, dok su riječi “Radnik zaslužuje svoju plaću” istovjetne s onima iz Luka 10,7. Iz toga se dade zaključiti da je apostol Pavao Evanđelje po Luki smatrao Pismom jednako kao i Stari zavjet, apostol Petar smatrao je da su Pavlove poslanice, one koje su mu bile poznate, na istoj razini “kao i ostala Pisma” (2 Pet 3,16). I sam se apostol Pavao pišući Solunjanima osvrnuo na svoje propovijedi kao na “riječi Božje poruke”, a koje su oni prihvatili ne kao “riječ ljudsku, nego — kao što u istinu jest — riječ Božju” (1 Sol 2,13). Ova novozavjetna izvješća su jednoglasna. Ona izraze “pisma” i “Božja riječ” koji su se koristili za Stari zavjet primjenjuje na različite dijelove Novoga zavjeta i time sugerira da su oba biblijska Zavjeta – Božja Riječ, da su na istoj razini, istoga porijekla i da imaju jedan autoritet.
Već od početka odnos između Boga i čovjeka bio je determiniran božanskom inicijativom. Ako u Pismu potražimo postanak ljudskog roda, saznat ćemo da čovjekova spoznaja samoga sebe i svijeta nije rezultat istraživanja ili plod intuicije, već je ona djelo božanske samoobjave. U Knjizi Postanka 1,26-28 saznajemo da je čovjek stvoren na Božju sliku. I Eva i Adam stvoreni su nalik na Boga, otkrivajući tako da su slični Bogu budući da su stvoreni na Božju sliku. Bili su razumna bića, slobodne moralne osobe koje posjeduju moć izbora. U drugu ruku, Eva i Adam razlikovali su se od Boga samim tim što su bili stvoreni i prema tome konačni. A ono što je konačno ima potrebu za beskonačnim. Beskonačno je uvijek u prednosti pred konačnim.
Kada je riječ o komunikacijskoj terminologiji između Boga i čovjeka, Bog je predstavljen pojmom beskonačnosti a čovjek pojmom konačnosti. U procesu razmjene spoznaja i razumijevanja između ovih dvaju pojmova, prednost uvijek pripada Onom beskonačnom. Beskonačni Bog stvorio je konačnog čovjeka sa sposobnošću razumijevanja Božje samoobjave. Bog je tako komunicirao s čovjekom da je ljudski um, premda konačan i ograničenih mogućnosti, bio kadar razumjeti istinu. U transakciji spoznaja između Boga i čovjeka dvije su stvari od temeljna značenja: 1) Bog je stvorio čovjeka sa sposobnošću da razumije Božju objavu o Sebi samome, a i sve ostalo i 2) Bog je svoju objavu obznanio bez ikakva iskrivljavanja istine jer je istina bila u Njemu. Istaknuta činjenica u prvim dvama biblijskim poglavljima jest da su Eva i Adam, čak i u savršenu okružju trebali Božju objavu. Bog je Adamu zapovijedio: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,16)
Božja objava poučila je čovjeka njegovoj ulozi, a ona je bila uloga ovisnog stvorenja potčinjenog Božjoj volji i nakani.
Bog je u početku čovjeka poučio da on nije sam sebi zakon. Bog je uvijek konačni autoritet. Božja objava je pružala spoznaje dostatne za valjano razumijevanje odnosa između Boga i čovjeka. Ova objava je isto tako govorila da Bog, a ne čovjek, određuje smisao života a i kriterije za utvrđivanje što je dobro a što zlo. Božje srce puno ljubavi i poštenja pružilo je spoznaje neophodne za dobrobit ljudskog roda. On je čovjeku otkrio njegovo porijeklo, objasnio mu smisao njegova postojanja i predočio mu opcije koje će oblikovati njegovu budućnost.
U izvještaju o čovjekovu padu (Post 3) Božja je objava izazvana i dovedena u pitanje. Izazov je došao u obliku izmijenjene interpretacije stvarnosti — osobito ako se pažnja usmjeri na drvo spoznaje dobra i zla i na rezultate jedenja ploda. Zmija je rekla: “Ne, nećete umrijeti!… Nego zna Bog, onoga dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.” (Post 3,4.5) Na zmijin nagovor Eva i Adam zaželjeli su postati kao Bog. Problem nije bio u tome je li ljudski rod stvarno želio sve spoznati i razumjeti, već je problem bio u pitanju tko će odlučivati što je dobro a što zlo. Čovjek je želio stvoriti vlastiti zakon. U odnosu između Stvoritelja i stvorenja čovjek je želio imati slobodu i autonomiju.
Iako možda Eva i Adam nisu razmislili o svim jezivim implikacijama, oni su koristeći se slobodom izbora zapravo proglašavali vlastitu moralnu nezavisnost. Odbili su priznati status stvorenja a time i priznati da je Bog konačni autoritet. Drugim riječima, središte autoriteta preselilo se s Boga na čovjeka koji je zaželio biti kao Bog. Tko god sebe prikazuje istovjetnim Bogu, barem implicitno izjavljuje da mu Bog nije potreban. Čovjek je sam sebi postao autoritetom. Čovjekov grijeh sastoji se u tome što je samoga sebe postavio za moralni autoritet, autonomiju neovisnu o Bogu.
Izvještaj o Evinom i Adamovu padu otkriva kako je Sotona stavio na kušnju Božje objavljivanje i kako će nastojati unijeti zbrku u ljudsko razumijevanje te objave. Sotonina podmukla prijevara iznjedrila je promjene u ljudskom razumijevanju vlastita odnosa s Bogom – promjene natovarene golemim posljedicama po ljudsku opstojnost i budućnost. Ono što je čovjek na kraju stvarno razumio bilo je: “Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli” (Post 3,7). Budući da je smokvino lišće oštro i hrapavo, pregače spletene od njega mogle su poslužiti tek kao nužna odjeća. I Adam i Eva pokušali su se sakriti od Gospodina Boga (r. 8). Njihovo novo razumijevanje nije ih učinilo sličnima Bogu, već ih je ustrašilo (r. 10), osramotilo (rr. 12-14) i povelo u smrt (Post 4,1-12).
Ovaj značajni izvještaj prvih poglavlja Pisma slikovito govori što se dešava onome tko traži znanje, mudrost i razumijevanje izvan Božje objave ili u nečemu što se tom otkrivenju suproti. Nadahnuta Božja Riječ pruža uzvišeno razumijevanje Boga, svijeta i čovjeka, uključujući tu i mjesto čovjeka u prostoru, vremenu i povijesti.
Čovjekovo razumijevanje sebe -samoga i svijeta oko sebe ovisi o Bogu i objavi što dolazi od Njega. Ništa na svijetu i u svemiru nije izvan božanske spoznaje, jer je Bog Tvorac svega. Božje sveopće znanje omogućuje čovjeku djelomičnu i ograničenu spoznaju i razumijevanje. Čovjek je kadar razumjeti i spoznati jer mu se Bog koji sve zna odlučio sam objaviti, i to na jedinstven način, kroz Svoju nadahnutu Riječ. …
Božje samoobjavljivanje posredstvom Svetoga Duha a kroz svete apostole i proroke utjelovljeno je u Bibliji na dobrobit čovjeka, i to ovdje i sada a i za plodonosnu budućnost.
“Sveto Pismo je… autoritativna i nepogrešiva objava Njegove [Božje] volje.” (E. G. White, The Great Controversy,str. vii.)
Gerhard F. Hasel