Teologija

Bajka o krvavom križu

Mnogobrojni prikazi Isusovog raspeća patetično raspredaju o bolima koje je trpio: bičevi s kamenim kuglicama razderali su Njegovu kožu; trnov vijenac po kojemu su vojnici udarali parao je Njegovo lice; križ (zapravo poprečna greda, ona uzdužna je već čekala na stratištu) je pritiskao Njegovo rame i gulio kožu; klinovi su Mu probadali ruke i noge; nabijanje križa u zemlju izazivalo je neopisive boli; a onda je slijedila agonija dugog i laganog umiranja od postupnog otkazivanja neprirodno smještenih unutarnjih organa, sepse izazvane zahrđalim klinovima i otežanog disanja; uz to je Isus trpio duševnu bol zbog razdvajanja s Ocem, što je prekratilo Njegove muke.

Mučenje u Isusovo vrijeme
Stvar je, međutim, u tome što mi ne možemo znati stvarni intenzitet boli umiranja na križu. Ali znamo da je u ono vrijeme bilo znatno bolnijih metoda umiranja. Tekst iz nekanonske Druge knjige o Makabejcima (7. poglavlje) daje nam vjerodostojno svjedočanstvo o tadašnjim metodama smaknuća (ne ulazimo u to je li se ovaj događaj uistinu dogodio, ali je nedvojbeno da je takvih smaknuća bilo). Pročitajmo prvih pet redaka, osobito dijelove označene kurzivom:

Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ihbiju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. Jedan od njih progovori u njihovo ime: “što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!” Izvan sebe od bijesa, kralj zapovjedi da se užare tave i kotlovi. Kad ih užariše, zapovjedi da se, na očigled braće i majke, odreže jezik onomu koji je u njihovo ime govorio, da mu se s glave oguli koža i odsijeku udovi. Osakativši ga posvema, zapovjedi da ga još živa primaknu vatri i prže na tavi. Dok se para s tave širila nadaleko, drugi su se uzajamno poticali s majkom da junački umru.

Ovoj ljudskoj zloćudnoj dovitljivosti u smišljanju muka nije potreban nikakav dodatni komentar. Osim da naglasimo kako je bilo krvavijih scenarija.

Križ kao poruga
Stoga nije uputno križ smatrati najnasilnijom i najkrvavijom smrti, jer je u antičko doba križ prije svega imao značenje najsramotnije kazne. Zanimljivo je stoga vidjeti način na koji evanđelisti opisuju zbivanja tijekom raspeća. Oni ne pokušavaju umanjiti Isusove muke, ali u izvještaju o razapinjanju Isusa naglasak je na sramoti, a ne na tjelesnoj muci. Evo popisa svih ponižavajućih postupaka, a čitatelju preporučam da osobno pročita tekstove evanđelista (makar one navedene u bilješkama):

  • Isusu su se rugali, udarali Ga po licu i pljuvali, tražeći da im prorekne tko Ga je udario dok Mu je lice bilo zastrto. Ovo se dogodilo još prije nego što je Pilat izrekao presudu.
  • Potom su se vojnici izrugivali Isusu tako što su Ga obukli u “kraljevsko odijelo”, stavili Mu trnov vijenac kao “krunu” i trsku (“žezlo”) u ruku, “klanjajući” Mu se kao kralju.
  • Isusa bičuju, a u izvještaju nema ni naznake o šikljanju krvi i razdiranju kože (iako je krvi zasigurno bilo). Zanimljivo je da se u starozavjetnoj knjizi Ponovljeni zakon (25,3) o bičevanju govori kao o poniženju.
  • Čin nošenja križa, tako čest motiv prikazivanja, također je javno sramoćenje. Ali križ ne nosi Isus (osim nakratko), nego šimun Cirenac.
  • Vojnici kockom dijele Isusove haljine. Ivan naglašava da su Mu uzeli i gornju i donju haljinu, štoje pristojan način da se kaže kako je Isus ostao potpuno gol. Upravo zbog razloga pristojnosti, a ne zbog povijesne točnosti, na raspelima je Isus prikazan s rubljem oko bedara.
  • Iznad raspetog Isusa postavljen je podrugljivi natpis “Ovo je kralj židovski”. Prolaznici, svećenički glavari i pismoznanci zlonamjerno Mu dobacuju da spasi sebe kad je već spašavao druge i siđe s križa. Imajmo u vidu da je Isus mogao sići s križa, On je uistinu posjedovao tu moć! Vrijeđa Ga i razbojnik raspet slijeva Isusu. Vojnici Mu daju ocat (ukiseljeno vino) da pije.

Toliko eksplicitno spominjanje sramotnih stvari koje tekst prilično jasno opisuje ne može a da nas ne navede na zaključak da je križ za evanđeliste simbol najveće sramote, a ne najveće tjelesne boli (koja se samo podrazumijeva, a više se naglašava njegova duševna nego tjelesna dimenzija). Smisao kazne na križu bilo je oduzimanje svakog ljudskog dostojanstva osuđeniku. Na kraju Kafkinog Procesa, Jozef K. umire s mišlju da umire kao pas. Mnogo više se ta ponižavajuća figura može primijeniti na raspeće na križu.

Veličina Isusovog križa
Ukoliko križ shvatimo prije svega kao tjelesno nasilje, nećemo vidjeti svu veličinu Isusovog križa. Isus je patio i tjelesno, ali ima puno ljudi koji su tjelesno patili još više od Isusa. Osim već spomenutog izvještaja iz Knjige o Makabejcima i brojnih drugih povijesnih zapisa, dostatno je samo misliti na sve one ljude koji trpe neopisive boli laganog umiranja od karcinoma i sličnih bolesti.

Međutim, još u najranije doba kršćani su o križu govorili kao o simbolu sramote i poniženja. U Poslanici Filipljanima koju je napisao apostol Pavao (drugo poglavlje), ostao nam je zabilježen ranokršćanski napjev koji je upravo tim jezikom govorio o križu, a koji su kršćani pjevali responzivno (voditelj pjevanja pjevao bi prvi dio retka, a vjernici bi odgovarali drugim dijelom). Himna koja u prijevodu gubi svu svoju pjevljivost, govori o Isusu kao onom tko je mogao biti jednak s Bogom, ali je pristao biti jednak ljudima. Posljednji redak veli: (pjevač) Ponizi sam sebe, (vjernici) poslušan do smrti. I to smrti na križu, komentira apostol. Isusovo je poniženje zapravo bilo najveće moguće: prvo je rođenjem Bog postao čovjekom, a onda na križu izgubio čak i ljudsko dostojanstvo. Ne postoji osoba u cijelom svemiru koja je doživjela toliki gubitak dostojanstva. Ljudi koji su umirali na križu bili su ipak ljudi (premda ni za koga križ nije primjerena kazna). Isus je bio Bog, imao je najviše moguće dostojanstvo i nitko u povijesti nije bio toliko ponižen kao Isus. U tom smislu križ postaje beskonačnim.

Mnogi ljudi radije govore o križu kao tjelesnom trpljenju, jer nam se onda križ čini nečim što i mi možemo ponoviti. I danas postoje brojne procesije u kojima pobožni ljudi nose križeve na plećima i trnove vijence na glavi strpljivo primajući udarce bičevima. Neki čak misle da tako mogu nešto i zaraditi u Božjim očima pa su spremni podnijeti i intenzivnu tjelesnu bol. Ali nitko na zemlji nije spreman pretrpjeti onakvo poniženje kakvo je Isus doživio. Stoga prije spomenuta himna i završava riječima:

Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

O tome da je Isusovo ime nad svakim imenom svjedoči nam i cjelokupna povijest.

Željko Porobija
(Znaci vremena 1/2004, Zagreb)

Podijeli