Utjecaj koronavirusa i društvenog distanciranja na način na koji štujemo Boga
Posljednja četiri tjedna nisam bio u crkvi i ne namjeravam ići u neposrednoj budućnosti. To ne biste očekivali od jednog od urednika časopisa Adventist Review (Adventistički pregled). Odlazak u crkvu subotom ujutro dio je mojeg identiteta više od pola stoljeća. Odrastao sam u adventističkoj obitelji, a odlazak u crkvu bio je nešto što se podrazumijeva. Kao tinejdžer koji je pohađao državnu školu veselio sam se susretu sa svojim prijateljima iz naše skupine mladih s kojima sam se potom mogao družiti cijelog subotnjeg dana. Sudjelovao sam u izviđačima, kreativnim aktivnostima u prirodi, vježbama zbora i posjetima sugrađanima od vrata do vrata subotom. Od tada sam držao subotnjoškolske pouke, propovijedao, služio pri zajedničkim ručkovima i uživao u divnom zajedništvu s drugim Isusovim sljedbenicima gotovo svake subote.
Priznajem, ponekad smo previše sjedili, propovjednik je monotono govorio, glazba je katkad bila malo “otkvačena”, a prezentacije nisu uvijek bile privlačne. Ali bila je to crkva — moja crkva.
Koronavirus je sve to promijenio. U Sjedinjenim Američkim Državama moguće su određene vrste narudžbe od kuće ili skloništa. Zahvalan sam što su dužnosnici donijeli tešku odluku, jer se mogu brinuti o starijim osobama i onima koji se bore sa zdravstvenim problemima u našim zajednicama. Ali to također znači da već neko vrijeme nisam vidio svoje prijatelje iz moje crkvene zajednice, i to se najvjerojatnije neće promijeniti sljedećih tjedana.
Ipak, to baš i nije u potpunosti tako. Posljednjih osam godina moja supruga Chantal i ja imamo skupinu za proučavanje Biblije u našem domu utorkom navečer. Započelo je kao dobra prilika da naše kćeri tinejdžerice povežemo s crkvom i tijekom tjedna. Odavno su napustile dom kako bi studirale na internatskoj akademiji ili na sveučilištu, ali biblijsko proučavanje se nastavilo. Obično nas se okupi između deset do petnaest osoba. Prošlog utorka imali smo trideset i jednu osobu koja je prisustvovala online Zoom proučavanju. Proteklih tjedana sudjelovao sam na crkvenim odborima s više prisutnih članova nego što je bilo potrebno za kvorum. Moja supruga i ja provodili smo sate u razgovorima s članovima crkve svakog petka tijekom proteklih tjedana dok čistimo kuću i spremamo se za još jednu subotu — sami u kući.
Prošlog subotnjeg jutra svaka od mojih triju kćeri (koje su se sada vratile kući, nakon što su fakulteti i akademije zatvorili kampuse) pohađala je drukčiji razred subotnje škole. Obično se sastajemo te sjedimo oko većeg zaslona kućnog računala u mojem uredu u vrijeme bogoslužja i povežemo se s jednom od mnogih mogućnosti za streaming, uključujući i ograničeni prijenos uživo moje vlastite crkve.
Iako se fizički ne možemo susresti s drugima, čini se da smo se vratili načinu na koji je djelovala rana crkva. Sastanci malih skupina ili biblijska proučavanja koja se održavaju na Zoomu ili Skypeu, a i molitveni sastanci s pozivnim brojevima niču kao gljive. Oni ispunjavaju prazninu koju ostavljaju ograničenja vezana uz koronavirus. Crkveni povjesničari se slažu da je bogoslužje tijekom većeg dijela prvih dvaju stoljeća nakon Krista bilo usmjereno na kućne crkve ili, možda još bolje, “domaćinske crkve”.1 Učenici su se sastali u “gornjoj sobi” (Djela 1,13). U Djelima 12,12 opisan je molitveni sastanak “u Marijinoj kući” za oslobađanje Petra. Pavao šalje mnoge pozdrave pojedincima koji u svojim domovima okupljaju kršćane (1. Korinćanima 16,19; Kološanima 4,15; Filemonu 2; Rimljanima 16,5.23 i tako dalje). Dijeljenje obroka bilo je važan dio njihovih okupljanja.2 Kućne su crkve imale prednost u prisnosti i povećanoj sigurnosti te su bile kulturološki prikladne kako su se uklapale u rimski sustav zajednica domaćinstava (rodova).
Kad razmišljamo o bogoslužju, često nas odvlači ono što je manje važno. Je li glazba prikladna? Koja se glazbala mogu i trebaju koristiti? Koja odjeća je najprikladnija za bogoslužje? Koliko bismo trebali pjevati i koliko bi dugo trebala trajati propovijed? Tko će voditi i kako? Google “obožava ratove” i pronaći ćete tisuće aluzija — neke od njih uključuju i adventističke “ratove za bogoslužja”. Tijekom ove sadašnje krize baš i nisam vidio previše članaka ili mišljenja o odijevanju za obožavanje, dužini suknji ili vrsti glazbe. U trenucima krize obično se vraćamo osnovama — i to je dobro.
Pjevamo one pjesme koje hrane našu dušu (zapravo, tijekom našeg proučavanja Biblije primijetili smo — kao i mnogi drugi — da pjevanje na Zoomu zvuči bolje kad je većina ljudi isključena!). Ne nosim kravatu četiri tjedna, ali mislim da moje iskustvo obožavanja nije trpjelo. Ono što pokušavam izraziti jest da se trebamo usredotočiti na glavnu svrhu obožavanja: povezati se s našim Stvoriteljem i Spasiteljem, dopuštajući Njegovom Duhu da promijeni naša srca i osvijesti naš um.
Dopustite mi da predložim četiri odmaka od trenutka u kojem se nalazimo dok ponovno razmatramo bogoslužje.
Prvo, bogoslužje nije isključivo subotnja jutarnja aktivnost koja je dobro orkestrirana i strukturirana. Obožavamo Boga — pojedinačno i u zajedništvu — jer prepoznajemo potrebu da se približimo svojem Spasitelju. To smo znali i prije koronavirusa, naravno. Ali nekako smo svoju nemogućnost da se sastanemo u našim mjesnim crkvama to ponovno istaknuli. Obožavanje je način razmišljanja i stava, a ne trenutak.
Drugo, više nego ikad prije osjetio sam važnost bliskosti pri obožavanju. Male skupine — virtualno ili dok sjede zajedno u stvarnom prostoru — nude tu prednost. Iako volim zvuk orgulja i uživam u uzvišenoj zborskoj glazbi, još više cijenim poznavanje srca, radosti i opterećenja svojih suputnika u obožavanju. Bogoslužje u vrlo velikoj zajednici i u lijepoj zgradi to ne isključuje, ali je zasigurno izazovnije upravljati takvim zajedničkim bogoslužjem. To je razlog zbog kojeg promičemo manje skupine subotnje škole koje nude osjećaj bliskosti i intimnosti.
Treće, obožavanje u kontekstu kućnih prilika nudi izvrstan način prakticiranja odgovornosti. Sa samo deset do dvadeset polaznika (ili čak i manje), znam imena i prilike svih naših članova u skupini za proučavanje Biblije. A ako ne znam ja, zna ih moja supruga. Uviđam kad netko nije prisutan, posegnem za telefonom ili pošaljem e-mail. Moj je osjećaj da nam je potrebno više prisnosti i odgovornosti u adventističkom bogoslužju te manje formalnosti i udaljenosti.
Četvrto, predviđam da će se na kućnim crkvama vidjeti makar mali napredak, čak i nakon što pandemiju koronavirusa pogledamo u retrovizoru. Zapravo, u nekim dijelovima svijeta s ograničenim vjerskim slobodama, kućne crkve su najživopisnije, a pritom i prikriveno lice bogoštovlja. Nude veću sigurnost (od mogućeg nadziranja ili čak progona). One ujedno predstavljaju održivu inačicu u urbanim središtima u kojima cijene nekretnina dosežu oblake i s kojima se crkvene zajednice teško mogu boriti.
Možda ono što ponovno otkrivam jest da je crkva — sa ili bez zgrada — uvijek bila i nastavit će uvijek biti pitanje življenja s Bogom i uskog jedinstva s drugima u zajednici i naviještanju Radosne vijesti
Gerald A. Klingbeil, pomoćni urednik u Adventist Review Ministries
______________________