David samo napola spava jer njegov sin Michael nije kod kuće. Michael je izvrstan učenik, najbolji je u svojem razredu, nogometni je kapetan, dobar sin i brat. Nema razloga za brigu. Odgovoran je mladić i s dobrim je prijateljima na proslavi završetka škole.
Zvoni telefon. Zove policijski narednik. Je li David vlasnik srebrne limuzine?
Nešto kasnije David promatra kako aparat diše umjesto njegovog sina, a liječnik mu objašnjava koliko je oštećenje mozga. Dva Michaelova prijatelja također su na intenzivnoj njezi. Jedan se izvukao bez ogrebotine. Izbezumljen je, ali kaže da Michael nije puno pio.
David se sljedećih nekoliko dana ponaša kao mjesečar, jedva je živ.
Michaelovo stanje se pogoršava i on umire. David nema riječi. Sunce sutra neće izići. Zašto bi?
Pogreb se odvija u crkvi u kojoj je Michael kršten. Mladi svećenik dršćući čita riječi iz knjige. Glazba dotakne nešto u Davidu, a tu je i puno prijatelja koji su ga došli zagrliti i pokazati mu neku toplinu, dok bijedni mali plavi planet putuje sve dalje i dalje od Sunca.
Bolnički svećenik ostaje nakon pogreba i sjeda kraj Davida koji plače i rida, tako da se boji da će dehidrirati. Pomaže mu da napravi popis onoga što treba obaviti.
Tjednima nakon pogreba redovno navraća.
U jednom od njihovih razgovora, David se dere na svećenika: “Gdje je bio tvoj Bog? Je li radio neke važnije stvari? Ili Starac više ne može na posao?!” Slušajući sâm sebe, iznenađen je koliko je glasan i nepristojan, ali sad mu je svejedno.
Svećenik smireno sluša, uzdiše i onda kaže: “Dobra pitanja.” Ali ne pokušava odgovoriti na njih. Vjerojatno ne zna odgovore. Ali ga zato pita kad je posljednji put pojeo nešto i naručuje mu hranu. David je zbunjen: Bog mu uzme sina, ali mu daje kinesku hranu.
Tjednima poslije David još uvijek navraća svećeniku, samo zbog malo ljubaznosti i razgovora, ne zbog religije. Ali još uvijek očajno želi shvatiti zašto. Kaže: “Još nisi odgovorio na moja pitanja. Kako možeš vjerovati u Boga? Svaki radni dan susrećeš se s tragedijama.”
Svećenik pita: “Zašto želiš da ti govorim o Bogu?”
“Nisam razumio”, kaže David. “Mislio sam da bi mi želio govoriti o Bogu.”
“Zašto bih to učinio?”
“Pa zato da mogu naći utjehu u vjeri i da mogu razgovarati s dragim Ocem na nebesima i sve to. Što, ne vjeruješ? Vidio si previše patnje?”
Svećenik odgovara: “Želim da se ljudi povežu s Bogom i stave svu svoju bol i brige u Njegove ruke. Ali, ne želim ti propovijedati.”
“O, dobro; vidiš, ja to zahtijevam. Propovijedaj.”
“Pa mogu li ti postaviti pitanje? Misliš li ti da si slobodan?”
“Što?”
“Jesi li slobodan da radiš što želiš sa svojim životom? Da voliš koga želiš, da smatraš neke ljude dosadnima i glupima? Da voliš određenu glazbu i mrziš određene slike? Da cijeniš ono što se tebi sviđa, glasaš za onoga tko ti je simpatičan? Možeš li misliti i osjećati ono što želiš?”
“A, da. Slobodan sam. Sad ćeš me uvjeravati da nas je Bog stvorio slobodnima i da sami uzrokujemo svoje probleme.”
“Pa, otprilike… Jeste li ti i supruga nadzirali Michaela?”
“Ne, nismo trebali. Bio je pametan mladić, donosio je dobre odluke i pred njim je bio sjajan život. U redu, znao se posvađati sa svojim mlađim bratom i uvijek je kasnio i ludo žurio. Ali je bio krasan mladić.”
“S koliko godina je postao slobodan?”
David razmišlja nekoliko trenutaka. “Pa, oduvijek je bio slobodan. Kad je prvi put sjeo u stolicu za jelo, imao je dobar apetit, makar sam ga katkad morao tjerati da jede neka jela. Nakon prvog zalogaja graška namrštio je lice i više ga nikad nije okusio. Bilo da sam se ljutio, bilo da sam mu ga podvalio s krumpirom, bilo da sam mu pokazivao zeleni avion, bilo da sam ga kaznio — jednostavno ga nisam mogao privoljeti da jede grašak. Vodili smo treći svjetski rat oko te jedne namirnice jer sam ja osjećao da je moja dužnost natjerati ga da jede grašak. Onda je moja žena rekla: ‘Zar ne vidiš da dijete zna što želi? Michael je sličan nekome koga poznajem.’ Puknuo sam od smijeha. Nikad više nakon toga nije jeo grašak. Jeo je grah i sve je bilo u redu.”
“Dakle, poštivali ste njegovu slobodu.”
“Poticali smo je. Naravno da je nismo poštivali kad je riječ o prometu: postavili smo mu jasna ograničenja za ponešto o čemu se ne raspravlja, ali smo mu čak i tada objasnili zašto to tražimo od njega i naučili ga razlikovati uzrok i posljedicu. S poštovanjem smo ga usmjeravali. U redu, ponekad sam znao izgubiti živce pa sam ga prisiljavao da nešto učini, ali većinom mu nismo nametali svoju volju. Voljeli smo iznenađenja koja nam je znao priuštiti. U srednjoj školi se zanimao za lude teorije o komunizmu, i ja bih raspravljao s njim, ali većinom iz zabave, jer sam bio sretan što razmišlja svojom glavom. Tko želi programiranog robota, stroj koji moraš gurati da bi nešto napravio?”
“Točno.”
“Tako je, da, sad ćeš reći da to ni Bog ne želi. Možda. To je logično. Ali sve što mogu reći jest da je ta sloboda skupo stajala ljude i donijela im patnju. Michael ju je platio. Ja je plaćam.”
“Jest”, kaže svećenik žalosno, “živa istina.”
“Je li to vrijedno toga? Ne bi li se Bog mogao nekad umiješati i spriječiti nas da činimo gluposti?”
“Možda. Kako bi to On učinio?”
“Ne znam. Recimo da mladić želi piti i voziti. Trebala bi se spustiti velika ruka i… Ne, ne bi išlo. To bi ga jako uvrijedilo. To ne bi bio život.”
“Anđeo koji nježno zaustavlja automobil prije nego što krene?”
“Možda…”
“Razmislimo o tome. Bi li Bog trebao zaustaviti diktatora da ne započne rat? Naravno, ali kako? Tako da ga ubije? Kad? Pri rođenju ili kad prvi put pokuša prevariti svoj narod? Bi li trebao zaustaviti zlostavljače djece? Tako da ih ubije? Da ih paralizira? Bi li trebao spriječiti roditelje da puše u automobilu u kojem su djeca? Bi li nas trebao spriječiti da jedemo masnu hranu i oštećujemo krvne žile? Bi li nas trebao spriječiti da jedemo sladoled ako smo pretili? Gdje bi tome bio kraj?”
“Ma jest. Ili si slobodan, ili nisi.”
“Tako je. A tko bi htio Boga diktatora? Vjerujem da bi to bilo suprotno Božjoj naravi. Mislim da On cijeni našu osobnost.”
“Točno.”
“A što ako je Bogu bilo skoro nemoguće načiniti ljudska bića potpuno slobodnima i jamčiti da ćemo uvijek postupati ispravno?”
“Shvaćam. Ne bismo učinili ništa loše, ali ne bismo mogli izabrati ništa dobro. Kad bismo se zaljubili i radili velika djela ljubavi, sve bi to bilo unaprijed programirano.”
“Tako je”, potvrđuje svećenik. “Trebao bih ići. Želim ti sve najbolje kad se sutra ponovno vratiš na posao. Mogu li ti na rastanku postaviti još jedno pitanje?”
“Zašto ne? Treba mi nešto o čemu ću razmišljati.”
“Rekao si da je patnja cijena koju svi plaćamo za slobodu. Misliš li da bi i Bog mogao platiti tu cijenu?”
Tjedan dana poslije David otpuhuje paru sa svoje šalice kave. “Ako postoji Bog koji nas voli, onda On plaća cijenu samim tim što nas gleda kako patimo. Svaki roditelj je to iskusio.”
“Slažem se,” kaže svećenik.
“I tu dolazi izvješće o Bogu koji pati na križu?”
“To je nešto najjače što znam. Bog je uzeo svu našu patnju, patnju cijelog ljudskog roda. I svu našu krivnju za zloupotrebu svoje slobodne volje. Mislim da Bog želi platiti punu cijenu i jednog nas dana osloboditi toga. Naučio nas je moliti da bude Njegova volja na Zemlji i da se oko toga potrudimo.”
“Pa, razgovarao sam s Bogom. Ne iz molitvenika i ne uvijek ljubazno. Zapravo, derao sam se na Njega u jednom trenutku kad sam vozio automobil. Možda se gubim. Možda me je otpisao.”
“To je odlično.”
“Što? Mislio sam da ćeš se osjećati napadnutim.”
“Isus se požalio na križu: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’”
“Jadikovanje je dobro.”
“Iskrenost je dobra. Je li pomogla?”
“Pa… osjećao sam se bolje.”
Grenville Kent