Crkve trebaju biti prikladno prebivalište za Boga

“Reče kralj [David] proroku Natanu: ‘Pogledaj! Ja, evo, stojim u dvoru od cedrovine, a Kovčeg Božji stoji pod šatorom.’” (2. Samuelova 7,2)
Dok je boravio u svojoj kući od cedrovine, Davida je mučila savjest jer je uvidio da ne postoji odgovarajuće mjesto na koje bi se sklonio Kovčeg saveza, simbol Božje prisutnosti. On se još uvijek nalazio pod šatorom podignutim u pustinji koji je bio nošen od Horeba do Jeruzalema tijekom hodočašća koje je trajalo skoro četrdeset godina. Ali sada je hodočašće bilo završeno i narod je imao trajno mjesto boravka. Promatrajući oko sebe skupocjene kuće od cedrovine, domove stanovnika prelijepe kanaanske zemlje, David je došao na zamisao da treba podići hram koji bi bio prikladnije prebivalište za Boga. Naznačeno je mjesto gradnje, dane su iscrpne upute i Salomon se prihvatio tog velikog posla. … Mnogo ljudi je sudjelovalo u gradnji hrama; građevina koju su podizali bila je velika i impresivna, a Gospodin Bog s Neba bio im je naklonjen zato što su Mu gradili Svetište u kojem će se moći okupljati da bi Mu služili. Oni koji su Mu iskreno služili, primili su Njegov blagoslov. Prvo Svetište, podignuto prema Božjim uputama, bilo je doista blagoslovljeno. Narod se tu pripremao za službu u hramu koji ljudske ruke nisu načinile — u nebeskom hramu. Kamenje za hram koji je Salomon sagradio bilo je u potpunosti obrađeno u kamenolomu, a zatim dopremljeno na gradilište. Ono je sastavljano bez ijednog zvuka sjekire ili čekića. Drvo je isto tako bilo istesano već u šumi. Na isti je način i namještaj donesen u ovaj dom, unaprijed spreman za upotrebu. Tako i moćno dlijeto istine odvaja ljude iz kamenoloma svijeta, kako bi one koji ispovijedaju da su djeca Božja istesao i pripremio za mjesto u nebeskom hramu. Mi želimo da dlijeto istine učini to isto djelo na nama. … Mi smo ovdje kao na probnom radu i moramo proći kroz Božje ruke. Svi oštri rubovi i neravnine moraju se ukloniti, i mi moramo postati kamenje pripremljeno za Božju građevinu. Primljeni smo u crkvu s nedostacima karaktera, ali ih ne smijemo zadržati. Moramo biti istesani da bismo zauzeli svoje mjesto u nebeskoj građevini. Moramo biti “Božji suradnici”, jer smo “Božja njiva, Božja građevina” (vidi 1. Korinćanima 3,9). Imajući sve to u vidu, moramo voditi računa da hram ne bude oskvrnjen grijehom. Mi trebamo biti živo, a ne mrtvo kamenje, takvo koje će odražavati Kristov lik. Moramo Ga slaviti u duhu i istini. (Manuscript 49, 1886.; Manuscript Releases, sv. 3, 230—232)