Da bismo odoljeli Sotoninom lukavstvu treba nam neprestana molitva

“Isus, pun Duha Svetoga, vrati se s Jordana, i odvede ga Duh u pustinju.” (Luka 4,1)
Zbog čega je Krist na početku svoje javne službe bio odveden u pustinju da bi bio kušan? Duh Ga je tamo poveo i On je otišao ne u svoje, već u naše ime — da bi pobijedio za nas. U tome nije bilo nikakve prisile. Kao onaj koji je stao na čelo palog roda, bio je vođen Duhom da bi bila okušana Njegova ljudska narav. Krist je tada, kao i uvijek, bio u savršenom skladu s Ocem. Trebao je biti kušan i provjeren kao predstavnik ljudskog roda. Duh Ga je poveo u pustinju da se sretne s neprijateljem osobno i da pobijedi onoga koji je tvrdio da je vladar nad kraljevstvima ovoga svijeta. Iako je u pustinji postio, Krist je bio neosjetljiv na glad. Zauzet neprestanom molitvom Ocu u pripremi da se suprotstavi neprijatelju, uopće nije osjećao napade gladi. Provodio je vrijeme u usrdnoj molitvi, ograđen Božjom prisutnošću. Tražio je snagu da bi se suočio s protivnikom i obećanje da će primiti milost kako bi proveo u djelo sve što je poduzeo u ime čovječanstva. Pomisao na sukob koji je bio pred Njim učinila Ga je nesvjesnim svega ostalog i Njegova duša hranila se Kruhom života, kao što će se i danas nahraniti duše koje se u kušnji obrate Bogu za pomoć. On se hranio istinom koju je trebao prenijeti ljudima, istinom koja ima silu da ih oslobodi od Sotoninih kušnji. Vidio je kako se slama Sotonina sila nad onima koji bivaju kušani. Vidio je sebe kako liječi bolesne, tješi beznadne, hrabri klonule duhom i propovijeda Evanđelje siromašnima obavljajući zadaću koju Mu je Bog povjerio — i uopće nije bio svjestan osjećaja gladi sve dok se nije navršilo četrdeset dana Njegovog posta. … Krist je u pustinji, jedino društvo su Mu divlje zvijeri, a sve oko Njega čini da postane svjestan svoje ljudske naravi. Iznenada se pred Njim pojavljuje anđeo, naizgled jedan od onih koje je nedavno vidio, i obraća Mu se riječima: “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.” (Matej 4,3) U riječima “ako si zaista Sin Božji” krije se nagovještaj sumnje. Te riječi odzvanjaju gorčinom u [Sotoninom] umu. Ton njegovog glasa odaje potpuno nevjerovanje. (Letter 159, 1903.; Manuscript Releases, sv. 21, 8,9)