“Tada pročelnici i satrapi stadoše tražiti povod, štogod oko državne uprave, zbog čega bi mogli optužiti Daniela; ali ne mogoše na njemu naći ništa takvo, ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše vjeran, na njemu ni nemara ni ogrešenja.” (Daniel 6,4)
Daniel, prvi čovjek u vladi najvećega svjetskog kraljevstva, bio je istodobno i Božji prorok koji je dobivao svjetlo božanskog nadahnuća. Čovjek koji je imao iste strasti kao i mi, opisan je nadahnutim perom kao biće bez mane. Njegovi poslovni pothvati, usprkos najoštrijoj provjeri njegovih neprijatelja, bili su bez mane. On je primjer onoga što može postati svaki poslovni čovjek kad se njegovo srce obrati i posveti Bogu i kad njegove pobude postanu prave pred Bogom. …
Nepokolebljiv u vjernosti Bogu i nepopustljiv u vladanju sobom, Daniel je svojim plemenitim dostojanstvom i nepokolebljivim poštenjem, iako još mlad, zadobio ““dobrohotnost i smilovanje”“ neznabožačkog službenika pod čiju je upravu bio stavljen (Daniel 1,9). … Brzo se uzdigao na položaj prvog službenika babilonskoga kraljevstva. Tijekom vladavine nekoliko kraljeva, propadanja države i uspostavljanja novoga svjetskog kraljevstva, njegova mudrost i državnička vještina, njegova taktičnost, učtivost, istinska dobrota srca i privrženost načelima bili su takvi da su čak i njegovi neprijatelji bili primorani priznati da ne mogu na njemu ““naći ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše vjeran”“.
Ljudi su Danielu ukazali čast da nosi državničke odgovornosti i da čuva tajne kraljevstva svjetskog značenja, ali mu je i Bog ukazao čast da bude Njegov poslanik i da dobije mnoga otkrivenja o tajnama budućih vjekova. Svoja predivna proročanstva, koja je sam zapisao u knjizi koja nosi njegovo ime, od sedmoga do dvanaestoga poglavlja, ni on sam nije mogao shvatiti u potpunosti; ali prije nego što je njegovo životno djelo bilo završeno, dobio je blagoslovljeno obećanje da će mu ““na kraju dana”“ — u završnom razdoblju povijesti ovoga svijeta — biti dopušteno da se ponovno pojavi na svome mjestu i svojoj baštini. …
I tako, gledajući ono što je prolazno u svjetlu onoga što je vječno, i mi možemo, kao Daniel i njegovi drugovi, živjeti za ono što je istinito, plemenito i neprolazno. Učeći u ovom životu načela kraljevstva našega Gospodina i Spasitelja, … možemo se pripremiti da prilikom Njegova dolaska uđemo zajedno s Njim kroz vrata u Grad i da postanemo subaštinici onoga što nikad neće propasti. (Izraelski proroci i kraljevi, str. 346—348)