““Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno, tako da Jahve mogne ostvariti što je Abrahamu obećao.”“ (Postanak 18,19)
U Božjim očima čovjek je upravo ono što izražava u svojoj obitelji. Život Abrahama, Božjeg prijatelja, bio je obilježen strogim poštovanjem riječi Gospodnje. On je njegovao vjeru u domu. Božji strah prožimao je cijelo njegovo kućanstvo. On je bio svećenik u domu. Promatrao je svoju obitelj kao sveto povjerenje koje mu je ukazano. Njegovo kućanstvo brojilo je više od tisuću duša, i on ih je sve, i roditelje i djecu, upućivao na božanskog Vladara. Nije patio od roditeljskog ugnjetavanja na jednoj strani, ili dječje neposlušnosti na drugoj. Udruženim utjecajem ljubavi i pravde, vladao je svojim kućanstvom u Božjem strahu i Gospodin je posvjedočio o njegovoj vjernosti. (Letter 144, 1902.)
On će ““poučiti svoju djecu i svoju buduću obitelj”“. Neće biti grešnog zanemarivanja obuzdavanja zlih sklonosti djece, ni slabe, nemudre, popustljive naklonosti prema ljubimcima, ni popuštanja prema poznatim dužnostima na osnovi izgovora pogrešno shvaćene naklonosti. Abraham ne samo što će dati pravu pouku, već će održavati autoritet pravednim i nepristranim zakonima.
Kako malo njih u naše dane slijedi ovaj primjer. Kod mnogih roditelja prisutan je slijepi i sebični sentimentalizam, koji se izražava u dopuštanju djeci da se povode za svojim neuobličenim prosuđivanjem i nepokorenim strastima, da budu pod vlašću vlastite volje. To je najgora okrutnost prema mladima i velika nepravda prema svijetu. Roditeljska popustljivost izaziva nered u obiteljima i u društvu. To potvrđuje i želja mladih da prate svoje sklonosti, umjesto da se pokore božanskim zahtjevima. (MS 22, 1904.)
Roditelji i djeca podjednako pripadaju Bogu i Njegovoj upravi. Abraham je u svojem domu vladao ravnotežom između ljubavi i autoriteta. Božja riječ nam daje pravila koja trebamo slijediti. Ona tvore mjerilo od kojeg ne smijemo zastraniti ako se želimo održati na Gospodnjem putu. Božja volja_mora biti na prvome mjestu. Pitanje koje sebi trebamo postaviti nije: Što su drugi učinili? Što će misliti moji rođaci? ili: Što će reći o meni ako budem slijedio ovaj smjer? — već: Što je Bog rekao? Ni dijete ni roditelj ne mogu istinski napredovati ako nisu na Gospodnjem putu. (ST 548)