„Tko vrši njegove zapovijedi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. I po tome, po duhu što nam ga dade, spoznajemo da on ostaje u nama.“ (1. Ivanova 3,24)
Bog od nas zahtijeva da budemo vjerni u najmanjim pojedinostima života – da bdijemo nad svojim riječima, nad svojim duhom, nad svojim djelima. Da bismo to postigli, moramo uspostaviti savršenu vlast nad sobom, a to od nas zahtijeva stalnu, neprekidnu budnost. …
Kad bismo svoje „ja“ držali pod nadzorom, izbjegli bismo ozbiljne pogreške i u domu i u poslovima. U mnogim je obiteljima postalo uobičajeno da se govori neodgovorno i nepromišljeno. Navika da se članovi obitelji međusobno zadirkuju i prigovaraju, da upućuju jedni drugima oštre riječi, postaje sve jača i jača što joj se više popušta; i tako se izgovaraju mnoge uvredljive riječi koje spadaju u Sotonin, a ne u Gospodnji rječnik. Kad bi oni koji sebi dopuštaju da govore pod utjecajem raspaljenog temperamenta počeli proučavati Božju knjigu i kad bi ozbiljno razmotrili njezine zahtjeve i prihvatili ih – kad bi na djelu primijenili njezine savjete – kakva bi se promjena pokazala u ponašanju i razgovorima! … Svaki odnos u životu, svaka odgovornost i položaj, svaka naklonost i svaka navika, svaki osjećaj mora se uskladiti s velikim mjerilom pravednosti, Božjim zapovijedima, kojima je sve obuhvaćeno. Mi moramo razviti jednostavnost srca da bismo mogli razumjeti, i spremnost uma da bismo mogli provesti u život sav nauk Božje riječi. …
Duh Sveti mora oblikovati cijeli naš um. Božanska sila spojit će se s ljudskim naporima kad se ozbiljno potrudimo da budemo savršeni u Isusu Kristu. Gospodin će pomoći svakom koji Ga potraži svim svojim srcem. Takvi će dobiti svjetlo života, a to svjetlo svijetli iz božanskih izreka. Kao što sunčevo svjetlo širi svoju toplinu po cijelom svijetu, tako će i blistave zrake Sunca Pravednosti obasjati srce svojim iscjeljujućim sjajem. (The Youth’s Instructor, 20. rujna 1894.)