Izraz “duhovna obitelj” označava duhovno iskustvo zajednišva s Bogom i s našim bližnjima. U Bibliji nalazimo brojne “obiteljske” opise duhovne stvarnosti. Bog je Stvoritelj i Spasitelj svih ljudi, dakle pravi Roditelj. Po Njemu su svi ljudi braća i sestre. Iako bi majka i mogla zaboraviti na svoje dijete, nebeski Roditelj nas ne može zaboraviti jer Ga na nas podsjećaju ožiljci na Njegovim rukama (Izaija 49,15.16).
Kao i u svakoj obitelji, tako je i u duhovnoj zajednici nezaobilazan rast. Zdrava obitelj je dinamična i živahna kao čista i nemirna rijeka. Usporediti obitelj s ustajalom barom značilo bi osuditi je na nepostojanje. U obitelji se događa uvijek nešto novo. Kad roditelji odluče sudjelovati u izazovima i blagoslovima roditeljstva, supružnička ljubav raste i sazrijeva. U rastu i razvoju djece i adolescenata svaka je razvojna dob za njih neistraženo područje života, dok je za roditelje novi izazov.
Ako bez rasta ne možemo zamisliti obitelj, onda je u duhovnom smislu ta istina još bitnija, jer nas duhovne vrijednosti dovode u sklad s Roditeljem. Doživljaj duhovne obitelji ovdje, sada, predokus je nebeske obitelji koja se na posljetku, nakon otuđenosti od nebeskog Roditelja, okuplja prilikom Kristovog drugog dolaska. Ovakva se duhovna obitelj oslanja na tri vrijednosti: rast u količini, rast u jedinstvu, i rast u kvaliteti življenja. Razmislimo o svakoj od ovih triju vrijednosti.
Rast u količini
Psalmist Salomon u 127. psalmu izriče blagoslov ocu koji se okitio sinovima kao ratnik strijelama u tobolcu. Izniman je osjećaj kad obitelj počinje brojno rasti. Kad mala beba dolazi na svijet, iako savršena osoba za svoj uzrast, ali potpuno ovisna o roditeljima, kaže se: obitelj raste. Taj rast prati radost uz bezbroj dobrih želja, ali i strepnja da što ne krene po zlu. Prigodom svake prinove život postaje puniji, bogatiji i zasigurno raznovrsniji.
Kod duhovne obitelji brojčani rast vjernika je dobar znak, radosni trenutak, dokaz da je ljubav i požrtvovnost dobrog Boga privlačniji motiv od prividne opčinjenosti đavolom. Cilj brojčanog rasta nije prebrojavati ljude kao glave zelja i onda donositi zaključke o razini duhovnosti u nekoj sredini. U Božjem djelu spasenja ili okupljanja razasute obitelji, rast u broju ima svoje mjesto; uostalom, treba napuniti prostor ispred Janjetova prijestolja gdje se nalazi “veliko mnoštvo koje nitko nije mogao izbrojiti” (Otkrivenje 7,9). Ali ima li smisla brojčano povećavati obitelj ako u njoj nema jedinstva i sloge?
Rast u jedinstvu
Ono što obitelj čini posebnom zajednicom jest jedinstvena međuobiteljska povezanost. Svako dijete ima samo jedne roditelje, što se danas može dokazivati i na znanstveni način DNK analizom. Djeca su “kost i meso” svojih roditelja. Na cijelom svijetu ne postoji neko drugo dvoje ljudi koji bi mogli zauzeti to mjesto u životu nekog djeteta. Roditelji su samo jedni. Spomenuli smo, naravno, samo biološku povezanost između roditelja i djece koja ih ujedinjuje na poseban način. Nema sumnje da ovu tjelesnu povezanost ne prati uvijek odgovarajuća duhovna sveza. Roditelji mogu zanemariti svoju djecu i djeca mogu zapostaviti svoje roditelje, ali takvi su odnosi posljedice grijeha ili rezultat odstupanja od Stvoriteljevih ideala za najsavršenije stvorenje — čovjeka, i najidealniju zajednicu — obitelj.
Koji je dakle ideal jedinstva u duhovnoj obitelji? Bitna narav toga jedinstva ne svodi se na iste učinke, oblike ili obrasce po kojima svi trebamo na isti način razmišljati, isto govoriti, isto osjećati ili na isti način reagirati. Duhovno jedinstvo se upravo suproti ovakvoj uniformiranosti jer svoju snagu i ljepotu crpi iz sklada raznolikosti. Ne postoji bolja usporedba ovoga jedistva od one koju je zabilježio apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima 12. Usporedba s tijelom rješava toliko toga u našim složenim prilikama života koje najčešće sami sebi zakompliciramo. Lijek za svaki razdor i udaljavanje nalazimo upravo u tom jednostavnom primjeru tijela kojemu je glava Krist. Rast u jedinstvu je funkcionalni sklad koji vlada među različitim udovima i organima tijela. U ovom se skladu zajedništva raste i napreduje, kako bi duhovna obitelj postajala sve više obiteljska zajednica duhovno rođenih ljudi.
Zamijetimo kako se složeni problemi današnjice jednostavno rješavaju u obiteljskom ozračju. Nacionalne i rasne podijeljenosti ne mogu opstati, suvišne su. Ta se obilježja, dakako, ne ukidaju, već postaju pojedinosti koje obogaćuju i uljepšavaju Božju skladnu obitelj. Društvene razlike nemaju smisla jer kod istinskog roditelja sva su djeca ista, a pomaže se najviše onima kojima je pomoć najpotrebnija. Nitko zbog toga ne gunđa, kao što je stariji sin gunđao u usporedbi o milostivom ocu i izgubljenom sinu (vidi Luka 15), već se pomaganje potrebitima smatra prednošću i predstavlja najveći izvor radosti. I tako bismo mogli nastaviti nizati opise jedinstvene duhovne obitelji, ali ostaje ključno pitanje: Je li zamisao o složnoj duhovnoj obitelji ostvariva?
Jest i nije, jasno objašnjava apostol Pavao. “Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.” (Rimljanima 8,13) Riječi “tijelo” i “Duh” imaju mnogobrojna značenja u pisanju apostola Pavla, pa stoga preporučujemo tekst u Poslanici Galaćanima 5,19-26 kao kontekst retku u Poslanici Rimljanima 8,13. Pavlov odgovor nije samo kristalno jasan, već i pun sudbonosne ozbiljnosti. Borba dobra protiv zla je stvarna i ne predviđa kompromisna rješenja. U toj se borbi očekuju stvarne pobjede i konkretni rezultati.
Rast u kvaliteti življenja
Govoriti o kvaliteti bez standarda prava je besmislica. Nema te djelatnosti kojoj je stalo do kvalitete “proizvoda” u kojoj se to logično pravilo ne bi primjenjivalo. Također je činjenica da standardi nisu uvijek isti, već postoje razna mjerila i odrednice kvalitete. Samo su neke mjere globalne naravi, kao primjerice mjerne jedinice napona, struje i otpora električne energije. Je li tako i u duhovnoj stvarnosti? Kakvi su standardi u duhovnoj obitelji?
I na duhovnoj razini postoji raznolikost, ali ne u standardima, već u razumijevanju tih mjera duhovnosti. Zapravo, neki bi duhovnici uklonili duhovna mjerila što je više moguće i upustili se u neku subjektivnu, spontanu i nemjerljivu duhovnost, koja je uglavnom nepredvidiva i uvijek “izvorna”. Danas kad svaka udruga ili osnovana skupina građana ima svoj statut, kad neki klub na glasu ni po koju cijenu ne mijenja svoja pravila, može li ijedna duhovna zajednica imati smisla bez istaknutih vrijednosti zbog kojih je i uspostavljena? Recimo, sasvim je svejedno jeste li član ili posjetitelj nekog kluba, ako u njega ne možete ući bez sakoa, pa makar došli odjeveni i u zlatom vezenu košulju i sa srebrnom kravatom. U tome klubu svi muškarci uvijek nose sako. Neki smatraju da je to pretjerivanje, dok je drugima ovakva dosljednost simpatična i po svaku cijenu žele postati članovi takve društvene sredine.
Kako stoje stvari u duhovnom području? Za svaku zrelu duhovnu sredinu bespredmetno je raspravljati o postojanju ili nepostojanju standarda duhovnosti. Sveznajući je Bog — Bog reda i zakona, i zapravo svi pozitivni zakoni i propisi na Zemlji i u svemiru temelje se na Njegovim standardima. Biblija obiluje opisima standarda istinske duhovnosti. Neki su standardi opće naravi pa ih nazivamo načelima, a drugi su opisani kao primjeri primjene ovih načela u nekom povijesnom vremenu. Najbolji su primjeri ovih dvaju mjerila Deset zapovijedi kao vječna načela za svako doba i sve prilike (Izlazak 20) i propisi o sakupljanju mane u pustinji (Izlazak 16) koji su imali svoju “jednokratnu” povijesnu uporabu. Upoznavanje s duhovnim standardima na ovaj način predstavlja za studente Biblije oboje, i izazov i zadovoljstvo. Upoznavanjem s Božjom voljom postajemo sve sigurniji da put kojim idemo vodi k Nebu.
Međutim, najvažnije u vezi s pitanjem duhovnih standarda jest način njihove primjene. U ime duhovnih standarda “duhovni revnitelji” su Božjoj djeci “odsijecali glave”, što se dogodilo i Isusu onoga crnoga petka. Očito da su Isusovi tužitelji i ubojice revnovali za slovo, a ne za duh zakona. Ljudi koji su mislili da je njihov duhovni život kvalitetan jer poštuju Božje standarde, žurili su se ubiti Isusa, Zakonodavca, u petak prije početka subote kako ne bi prekršili Božje standarde svetkovanja Dana odmora.
Nisu slučajno svi standardi u Bibliji svedeni na dvije zapovijedi — ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima (Luka 10,25-28). To ne znači da se ukida doslovnost i konkretnost Božjih načela duhovnog života, već se stavlja naglasak na najvažnije: način njihova sprovođenja. Božji se standardi sprovode i kvaliteta se duhovnoga rasta događa kad se žive u obiteljskome ozračju ljubavi, razumijevanja i praštanja. Ni na koji drugi način i ni u kojoj drugoj prilici se Božja sveta mjerila ne mogu ispravno primjenjivati.
U Bibliji nema zornijeg primjera ove obiteljske zauzetosti oko poštivanja standarda od same Golgote. Otac šalje Sina da stvori obiteljsko ozračje u kojem će prihvaćanje standarda koji jamče rast u duhovnosti biti radost, a ne teret; zadovoljstvo, a ne obveza. Dakako, Golgota nam ne pruža samo primjer požrtvovne ljubavi, već nam omogućuje i status u Božjoj obitelji. Više nismo zarobljenici grijeha, već sinovi baštinici koji “Duhom usmrćujemo tjelesna djela” (Rimljanima 8,13) i “zlo savlađujemo dobrom” (Rimljanima 12,21). Zahvaljujući Božjoj roditeljskoj ljubavi duhovna obitelj nije utopija, već stvarna sredina u kojoj život postaje sve kvalitetniji.
I nama danas ne nedostaje spoznaja biblijskih načela prave duhovnosti. Zapravo, nakon događaja Krista Božji su zakoni još jasniji, a motivi za njihovo poštivanje snažniji te je za očekivati da nam stvarnost Boga Roditelja donosi sve veće blagoslove i da kvaliteta našeg duhovnog života raste. Na osnovi tih načela trebamo formulirati pravila za naše doba, baš kao što su to radili i duhovni ljudi prije nas.
Vjerujem da su vam poznata načela duhovnog ponašanja u domu, u crkvi i društvu. Treba ih se držati, treba ih usuglašavati s neprolaznim načelima Božje volje, ali ih iznad svega treba živjeti u ozračju božanske ljubavi, te najpotpunije objave standarda svake duhovne kvalitete.
Zaključimo i odlučimo o svojemu duhovnome rastu s apostolom Pavlom “da ne budemo više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi. Naprotiv, provodimo u život istinu u ljubavi i tako učinimo da sve uraste u njega koji je Glava, u Krista: od kojega cijelo tijelo — skupa povezano i skupa držano svakovrsnom opskrbnom vezom prema djelotvornosti što je svakom pojedinom dijelu odmjerena — ostvaruje svoj rast na izgradnju samoga sebe u ljubavi.” (Efežanima 4,14-16)
Dr. sc. Dragutin Matak