Glas prirode

18. 05. 2018.

“Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma.” (Postanak 1,31 — Daničić)
Bog ne stvara tako da mi ne uživamo u stvarima koje je stvorio. … On gleda s očinskom radošću kako Njegova djeca uživaju u prekrasnim stvarima koje ih okružuju. Dok je bio na Zemlji, Otkupitelj svijeta iznosio je svoje pouke na jednostavan i jasan način da bi ih svi mogli razumjeti; i možemo li se mi iznenaditi što je On izabrao čist zrak da bude Njegova svetinja, što je bio okružen djelima svojega stvaranja? … Stvari koje je načinila Njegova ruka bile su Njegov udžbenik. On je u njima vidio više nego što ograničen um može razumjeti. Ptice koje bezbrižno pjevaju, cvijeće u dolini koje sjaji ljepotom, ljiljan koji se odmara u svojoj čistoći na obali jezera, plodno drveće, obradiva zemlja, žito koje se talasa, drvo koje rađa rod, vječna brda, potok koji žubori, zalazak sunca koji zlatom boji nebo — sve ovo On je upotrijebio da utisne u svoje slušatelje božanske istine. On je povezao djelo ruku Božjih na nebu i zemlji s Riječju života. Od njih je izvlačio pouke i duhovne poruke. On bi ubirao ljiljane i cvijeće u dolini i stavljao ih u ruke male djece, dok su pouke objavljivale istine iz Njegove Riječi. … Ljepote prirode imaju jezik koji nam neprekidno govori. Otvoreno srce zadivljuje Božja ljubav i slava koje se vide u djelima Njegovih ruku. Uho koje sluša čuje i razumije poruke koje Bog upućuje preko pojava u prirodi. U sunčevom svjetlu i raznim pojavama u prirodi nalaze se pouke koje nam Bog upućuje. Zelena polja, plodno drveće, pupoljci i cvijeće, oblak koji prolazi, kiša koja pada, potok koji žubori, sunce, mjesec i zvijezde na nebu — sve to privlači našu pozornost i misli i poziva nas da se upoznamo s Onim koji je sve to načinio. (The Youth’s Instructor, 24. ožujka 1898.)