Gospodnja bitka

“O Bože naš, zar im nećeš suditi? Jer u nas nema sile prema tome velikom mnoštvu koje dolazi na nas, niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.” (2. Ljetopisa 20,12)
“Pri kraju Jošafatove vladavine Judino je kraljevstvo napala vojska od čijeg su približavanja stanovnici imali razloga za strepnju. … Jošafat je bio hrabar, odvažan čovjek. Godinama je jačao svoju vojsku i utvrđene gradove. Bio je dobro pripremljen da se suoči sa skoro svakim neprijateljem; a ipak u ovoj opasnosti nije se oslonio na tijelo i krv. Ne uz pomoć dobro uvježbane vojske i utvrđenih gradova, već živom vjerom u Boga Izraelova, nadao se pobjedi nad tim neznabošcima koji su se hvalisali svojom snagom i ponižavali Judu u očima drugih naroda. ‘Jošafat se uplaši i stade tražiti Jahvu, te oglasi post po svoj Judeji. Skupili se Judejci da traže Jahvu: dolazili iz svih judejskih gradova da ga traže.’ Stojeći u predvorju Hrama pred narodom, Jošafat je izlio svoju dušu u molitvi, podsjećao na Božja obećanja i priznavao Izraelovu bespomoćnost. … S dubokim uvjerenjem Jošafat je mogao reći: ‘Nego su nam oči uprte u te!’ (2. Ljetopisa 20,3-12) Godinama je učio narod da se uzda u Onoga koji je u prošlosti toliko puta izbavljao svoje izabranike od potpune propasti; i sada, kad je kraljevstvo bilo u opasnosti, Jošafat ne stoji sam: ‘Svi su Judejci stajali pred Jahvom, s malom djecom, sa ženama i sinovima.’ Zajedno su postili i molili; zajedno su tražili od Gospodina da zbuni njihove neprijatelje da bi se proslavilo Njegovo ime. … Bog je bio Judina snaga u ovoj krizi, a On je snaga svojeg naroda i danas. Mi se ne smijemo uzdati u knezove ili stavljati ljude na mjesto koje pripada Gospodinu. Trebamo imati na umu da ljudska bića nisu nepogrešiva i da doista griješe, i da je Onaj komu pripada sva snaga, naša obrambena kula. U svakoj nevolji trebamo biti svjesni da je bitka Njegova. Njegova snaga je bezgranična, a prividna bezizglednost samo čini pobjedu još većom.” (Izraelski proroci i kraljevi, str. 125—128)