Danasnji krscanin

Hodanje po rubu

Ima li razloga za optimizam?

Osvrt na vezu između proročanstava i nove godine

Otkad znam za sebe, djed me je običavao pozivati na stranu, otvarati svoju Bibliju i pričati mi o prorocima, naročito o Danielu i Ivanu. Kad sam postao tinejdžer, čudne slike i zvijeri bile su u središtu moje svijesti. Priče kojima su me podučavali roditelji, učitelji subotnje škole, pastori i evanđelisti, razvile su uvjerenje o Bibliji i “vremenima”. Posebice to da su, u svjetlu onoga što Biblija govori, današnje vijesti zapravo — povijest.

Moj djed se nadao da će uskoro doći kraj svijeta. S drugima je oduševljeno proučavao biblijske vremenske grafikone do najmanjih pojedinosti, navodeći što će se dogoditi između sadašnjega vremena i vremena kad se Krist vrati. Bez sumnje, to mu je u poslijeratnim neizvjesnim vremenima davalo nadu.

Živjeti s osjećajem za vrijeme

Bilo bi lako zanemariti djedovu vjeru u Bibliju, čak i reći da graniči s fanatizmom. Dakako, uvjeren sam da je njegova usredotočenost na nevolje u svijetu pomalo stvorila više osobni strah nego nadu. Ali ne mogu odbaciti njegovu iskrenu namjeru da živi s “osjećajem za vrijeme”. Kao adventist sedmoga dana, čvrsto je vjerovao da će nakon doslovnog prvog Kristovog dolaska brzo uslijediti drugi Kristov dolazak. Što me dovodi do Pavlove napomene u 1. Solunjanima 5,20: “Proroštva ne prezirite!” To je smislen i uravnotežen savjet iz više razloga; u crkvi je uvijek bilo onih koji tumače proročanstva previše doslovno i senzacionalistički — i u Pavlovo vrijeme, i u bližoj prošlosti. Drugi pak proučavaju proročanstva previše olako, iz straha da ih je jako teško razumjeti. Treća skupina baš i ne voli ono što misle oni iz prve skupine, izbjegavajući pritom bilo kakve proročke izjave, jer im je jednostavno nelagodno. Nije ni čudno što Pavao svojim izravnim riječima savjetuje “da sve preispitujemo”.

Na rubu

Dok ulazimo u novu godinu, kakvo je stanje u svijetu? “Hodamo po rubu”, kaže Financial Timesova ilustracija tjedna koju je nacrtao Ingram Pinn.

Čini se pomalo ironičnim to da je potrebno da me novine poput Financial Timesa tako stvarno podsjete da je svijet u velikoj nevolji. Ispod radara vijesti, 1.250.000 ljudi u Sudanu strahuje od gladi. Stotine tisuća ljudi u Kongu suočavaju se s istom nevoljom, dok je u Afganistanu ubijeno više od četiri stotine djece. A tu su i djeca u ratom razorenom Jemenu i djeca izbjeglice iz Rohingyaija. Osvrćući se na sliku “Hodanje po rubu”, John Simpson, urednik BBC World Affairsa, nedavno je istaknuo fenomen nedostatka vodstva na Zemlji, opisujući Zemlju kao zrakoplov u letu, ali bez pilota u pilotskoj kabini.

Janje pobjeđuje

Za razliku od Simpsonovog i Pinnovog svijeta “na rubu”, kršćansko uvjerenje u Kristovo rođenje, život, smrt i uskrsnuće nudi čvrsto uporište, sigurnost i stvarne razloge za optimizam. Učenik Ivan opisao je Isusa kao “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Mnogo desetljeća kasnije isti Ivan opisao je viđenje budućnosti, zabilježeno u knjizi koju znamo kao Otkrivenje. U tim viđenjima Ivan ponovno vidi Jaganjca u mnoštvu drugih neobičnih i čudovišnih zvijeri. Ali pogodite o čemu je riječ? Bog sve nadzire, jer u borbi između dobra i zla — pobjeđuje Janje!

Da, Financial Times izdvaja i naglašava ono što propovjednici govore već godinama. Dok je svijet, čini se, na rubu propasti, njegovu sudbinu ne određuju Trump, May, Putin ili pak Kim Jong, već Bog koji obećava da će na kraju sve biti u redu, i to sve zbog Božjeg Jaganjca koji je završio na Golgoti.

Možda je uzimanje Pavlovih riječi k srcu baš ta pomoć koja nam je potrebna u novoj godini.

David Neal, ravnatelj Odjela za upraviteljsku službu Transeuropske divizije Kršćanske adventističke crkve

Podijeli