Priroda i njen Stvoritelj

Istina o znanosti i vjeri

Je li vjera povezana s istinom? Tijekom većeg dijela dvadesetog stoljeća znanstvenici su sumnjali u to. Većina pionira suvremene znanosti – kao Francis Bacon, Johannes Kepler, Isaac Newton, James Maxwell i Louis Pasteur – bili su iskreni kršćani. Međutim, od Darwina naovamo znanstvenici su sve više prihvaćali naturalističko shvaćanje svemira u kojem nije bilo mjesta za Boga. Einstein je bio u manjini kad je tvrdio: “Sklad zakona prirode otkriva tako nadmoćnu inteligenciju da su, u usporedbi s njom, cjelokupno sistematsko razmišljanje i postupci ljudskih bića potpuno beznačajni.” [1]

Međutim, tijekom prošlog naraštaja klima je otoplila. Nagomilana otkrića navela su mnoge poznate znanstvenike da priznaju nemogućnost nasumičnosti u postanku svemira i života. Nagrađivani znanstvenik Robert Griffiths kaže: “Ako nam je za debatu potreban ateist, ja prelazim u odjel filozofije. Odjel fizike nije od velike koristi.” [2]

Tri područja razvoja pridonijela su ljubaznijem stavu znanosti prema vjeri.


Početak svemira

Prvo, znanstvenici su otkrili da svemir ima određeni početak, pobijajući teoriju da postoji oduvijek. Teorija “velikog praska” tvrdi da je cijeli svemir – uključujući svu materiju, energiju, prostor i vrijeme – nastao trenutačno. Dokazi za ovu teoriju prikupljani su postupno. Dvadeset četvrtog travnja 1992. u orbitu je poslan satelit da potvrdi kozmičko podrijetlo radijacije koja bi morala postojati ako je teorija ispravna. Kad su rezultati bili pozitivni, fizičar Stephen Hawking je ovaj događaj nazvao “otkrićem stoljeća, ako ne i svih vremena”. [3]Ova je potvrda imala dalekosežne posljedice – ne samo po znanost, već i po biblijsku vjeru. Agnostički astronom Robert Jastrow prije toga je priznao da su, ako se dokaže istinitost teorije velikog praska, “bitni elementi u astronomskom i biblijskom izvještaju u Postanku isti”. [4]

Razum kao uzrok
Drugo, znanstvenici sve više priznaju da postojanje svemira i posebno života u njemu zahtijeva nevjerojatno precizno “usklađivanje” mnoštva elemenata. To ukazuje na potrebu za razumom u svemiru od samog njegovog početka. U svojem bestseleru A Brief History of Time Stephen Hawking ističe jedan od tih elemenata: “Da je brzina širenja u jednoj sekundi nakon velikog praska bila manja čak i za jedan djelić od sto tisuća milijuna milijuna (1017) ilometara, svemir bi se urušio prije nego što bi ikada dosegnuo svoju sadašnju veličinu.”[5] On također primjećuje da izgleda kako su “mnoge temeljne brojke” vezane uz znanstvene zakone “vrlo fino prilagođene da omoguće razvoj života”. [6] Iz toga zaključuje: “Bilo bi vrlo teško objasniti zašto svemir nije otpočeo nikako drukčije nego kao čin Boga koji je namjeravao stvoriti bića kao što smo mi.”[7]

Astronom Hugh Ross navodi dvadeset šest čimbenika koji su se u svemiru morali poklopiti da bi mogao nastati život. Tri od njih zahtijevaju preciznost jedan prema 1037 (brojka jedan kojoj slijedi trideset sedam ništica) ili još više. Osim toga, u našoj je galaksiji, Sunčevom sustavu i na planetu Zemlji otkriven četrdeset jedan čimbenik koji su morali biti savršeno usklađeni da bi omogućili nastanak života. Vjerojatnost da se svi slučajno poklope jest jedan prema 1053. [8]

Alan Sandage, dobitnik najviših nagrada za astronomiju, sažima razmišljanja mnogih današnjih znanstvenika kad kaže: “Nemoguće je jasno razumjeti svemir bez nadnaravnog.” [9]

Prijelaz s glalaktičkog na mikroskopsko područje ukazuje na slične posljedice. Sva je živa materija sastavljena od stanica. Prosječno tijelo čovjeka, na primjer, sadrži stotinu milijardi stanica. Početkom dvadesetog stoljeća znanstvenici su ih smatrali razmjerno jednostavnim strukturama. Međutim, danas biokemičari shvaćaju da je čak i najjednostavnija stanica strahovito složena.

Tipična stanica sadrži tisuće bjelančevina od kojih svaka obavlja određenu zadaću. Bjelančevine su obično složene od pedeset do tisuću karika aminokiselina. Molekularni biolog Harold Morowitz izračunao je da bi, kad bismo prekinuli kemijske veze unutar najjednostavnije žive stanice, čak i pod najidealnijim uvjetima, izgledi da se ova stanica ponovno sama organizira bili bi jedan prema 1012. [10] Svjestan nemogućnosti da se neka stanica može razviti slučajem, biokemičar Michael Behe [11] objavio je širom svijeta poznatu knjiguDarwin’s Black Box u kojoj je naveo dokaze koji nesumnjivo ukazuju na ulogu razuma u nastanku života.

Razumijevanje znanosti i vjere
Osim nedavnih otkrića, treći i mnogo suptilniji razlog što znanost sve više prihvaća vjeru jest jasnije razumijevanje jednog i drugog. U prošlosti su mnogi odbacivali vjeru kao mišljenje zasnovano na nedokazanim pretpostavkama. Suprotno tomu, mislili su da znanost, koja se zasniva na činjenicama, pruža konkretno znanje.

Međutim, umjesto da se oslanja samo na činjenice, znanost se služi hipotezama, zaključcima, tumačenjima, teorijama i maštom. Budući da je apsolutni dokaz nedostižan, znanstvenici donose zaključke na osnovi razumnih i dostatnih podataka.

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju, vjera nije slijepa – ili bar ne bi trebala biti. Biblija kaže da trebamo biti spremni dati “razlog nade koja je u vama”. [12]Ako ne potražimo razloge za duhovnu istinu, možemo vjerovati u svašta uključujući i laž. Međutim, za kršćansku vjeru postoje dostatni razlozi da možemo vjerovati s pouzdanjem.

Znanost se bavi fizičkim razlozima. Razlozi za kršćansku vjeru idu dalje. Oni se temelje i na onome što je povijesno: na Isusovom karakteru, nauku, tvrdnjama, čudima i uskrsnuću te vjerodostojnosti drugih biblijskih dokumenata. Potvrda za vjeru dolazi i od podudaranja biblijske istine i ljudskog iskustva: moralnog osjećaja u naravi čovjeka, postojanja ljepote, univerzalnosti bogoštovlja, stvarnosti zla i preobražaja našeg života što ga ostvaruje Evanđelje. Budući da se kršćanska vjera usredotočuje na naš odnos prema Bogu, konačan razlog za vjeru je osobno iskustvo svakog pojedinca s Bogom i Njegovom istinom.

Fizičar John Polkinghorne, predsjednik koledža Queens na sveučilištu Cambridge, duboko je uključen u znanost i u vjeru. On kaže: “U zajedničkoj potrazi za istinom, znanost i vjera su ispod kože intelektualne sestrične.” [13]Oboje se, na primjer, oslanjaju na pretpostavke koje se ne mogu u potpunosti dokazati i oboje prihvaćaju logična objašnjenja kao vrstu dokaza. Znanost pretpostavlja uniformnost fizičkog svemira, pouzdanost naših osjetila i sposobnost našeg razuma da na temelju točnih podataka dođe do ispravnih zaključaka. Kršćanska vjera polazi od pretpostavke da postoji Bog i da se mora objaviti kako bismo Ga upoznali.

Sposobnost znanstvene teorije da objasni fizičke podatke pruža dokaz u prilog njezinoj istinitosti. Znanstvenici smatraju kvark, na primjer, jednom od temeljnih čestica od kojih se sastoji sva materija. Polkinghorne kaže: “Nitko nikad nije vidio kvark i ne vjerujemo da ćemo ga ikad vidjeti Zašto onda vjerujemo u ove nevidljive kvarkove? Kvarkovi daju smisao mnoštvu izravnih fizikalnih pokusa.” Isto tako primjećuje da je Božje “postojanje logično u mnogim vidovima našeg znanja i iskustva”.

Sve to navodi na izuzetno značajan zaključak: Ako Bog stvarno postoji i ako je odgovoran za naše postojanje, onda smo svakako na neki način i mi odgovorni Njemu. Biblija nas uči da je On Stvoritelj, ne samo prirodnih, već i moralnih zakona koje nam je objavio. On nas je stvorio da živimo u skladu sa zakonima prirode kao i s Njegovim moralnim zakonima.

Kad zanemarimo prirodne zakone koji upravljaju našim bićem, to plaćamo bolešću pa čak i smrću. Znanost je izvanredno uspjela u potvrdi ove istine. A kad kršimo Božje moralne zakone, plaćamo cijenu u obliku osjećaja krivnje, straha, potištenosti, zločina i društvenog kaosa. Naše ljudsko iskustvo dovoljan je dokaz da je to istina.

Na sreću, zahvaljujući Isusu Kristu, Bog nam je osigurao mogućnost da svatko od nas iziđe iz ciklusa zla koji tisućama godina upropaštava naš planet. Oni koji prihvate Božju ponudu otkrivaju da On stvarno donosi mir, radost i istinsku ljubav.

Zašto ne pružiti priliku Božjem putu istine?


Stephen Lim

(Znaci vremena 3/2004, Zagreb)

    • [1] Hugh Ross, Creator and Cosmos, str. 124.

    • [2] Isto, str. 24.

    • [3] New York Times Magazine, 25. lipnja 1978.

    • [4] Stephen W. Hawking, A Brief History of Time, str. 212.

    • [5] Isto, str. 125.

    • [6] Isto, str. 125.

    • [7] Ross, str. 138.

    • [8] Hereen, str. 224; vidi i Newsweek, 20. srpnja 1998.

    • [9] Ross, str. 74,75.

    • [10] Michael Behe, Darwin’s Black Box.

    • [11] 1. Petrova 3,15.

    • [12] John Polkinghorne, Quarks, Chaos, and Christianity, str. 100.

  • [13] Polkinghorne, str. 98,99.
Podijeli