Teologija

Istina u koju se možete pouzdati

“što je istina?” Ovo pitanje, koje je Pilat postavio da prijeđe s glavnog na sporedno, [1] vjerojatno je najvažnije i najčešće postavljano pitanje na svijetu. Nasuprot Pilatu, koji o njemu nije htio razmišljati, brojni ljudi traže istinu cijelim srcem i umom. Potrebno im je nešto što će dati smisao životu – nešto što će osigurati osnovu za svakidašnji život.

Pitanje “istine” nije samo važno i trajno, već je donijelo i mnoštvo različitih odgovora. Neki su, kao francuski filozof Albert Camus, zaključili da na njega nema odgovora niti da ono ima značenja. “Svako istinsko znanje”, pisao je, “nemoguće je.” život nema smisla, on je “apsurdan”. Jedini odgovor na pitanje o značenju i istini je “nerazumna šutnja”. [2]

Za Camusa život vjerno prikazuje Sizif. Prema starim mitovima njega su bogovi osudili da u beskrajnim ciklusima doživotno kotrlja veliki kamen na vrh planine da bi se skotrljao natrag. Ukratko, Camus je vjerovao da je život beskrajan niz aktivnosti lišenih značenja. [3]

Camus nije jedini koji je nesposoban otkriti objektivnu istinu i značenje. Za pragmatičara Williama Jamesa “istina je ono što funkcionira”. Suvremeni postmodernisti tvrde da je znanje samo konstrukcija ljudskog uma. A drugi danas postupaju kao da istinu određuje većina glasova.

Istina u koju se možete pouzdati
Kršćanstvo nudi alternativu relativizmu suvremenog svijeta. Gledano iz kršćanske perspektive, istina nije zavaravanje samog sebe. Ona nije konstruirana ljudskim umom niti se do nje dolazi demokratskim putem. Postoji vječna, univerzalna istina – istina koja se ne mijenja u vremenu ni prostoru. Takva je istina ukorijenjena u Bogu Stvoritelju.

Na nesreću, ljudska bića ne mogu sama po sebi naći ovu konačnu i vječnu istinu. U ovome se kršćani slažu s Camusom. Ako iz čiste ljudske perspektive promatramo beskrajno izmjenjivanje života i smrti, dobra i zla, doista se čini da je svijet “apsurdan” i besmislen.

Ali to shvaćanje apsurdnosti je trenutak u kojem prestaje sličnost između razumijevanja kršćana i Camusa. Biblija naučava da se Bog u svojoj milosti ponižava i pomaže ljudima da nađu značenje. A srž Božje objave je Isus Krist, koji je na Zemlju došao kao živa “Riječ” Božja i “otisak njegove [Božje] biti”.[4] Ukratko, Isus je došao pokazati kakav je Bog.

Koliko god je Isus značajan kao objava Boga, zanimljivo je da postoji Netko još bliži Božjim stalnim pokušajima da ljudski rod uvede u istinu – Sveti Duh, treća Osoba Božanstva. “A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće.” [5]

Sveti Duh vodi božansku komunikaciju sa Zemljanima. Sveto pismo je nastalo zahvaljujući Svetome Duhu. Apostol Petar je govorio o biblijskim piscima da su bili “potaknuti od Duha Svetoga”. [6]Pavao to kaže malo drukčije. On piše: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.” [7]

Upravo je Sveti Duh nadahnuo proroke da nam daju Sveto pismo. Ali koliko god Biblija bila važna, ona je samo dio Božjeg komunikacijskog sustava preko Svetog Duha. Ona nije iscrpan izvor znanja i nikad nije trebala biti “božanska enciklopedija”. U biti Biblija ne odgovara na mnoga naša pitanja. To je stoga što ona nije usmjerena na znanje općenito, već na znanje potrebno za spasenje. Kao što je primijetio Pavao, ona nas može “učiniti mudrima za spasenje po vjeri u Krista Isusa”, a vjernicima priskrbiti nauk i upute po kojima će živjeti kršćanskim životom. [8] Zato se Biblija, kao izvor znanja i istine, uglavnom bavi “velikim pitanjima”: značenjem života i smrti, odakle je svijet i kakva je njegova budućnost, kako se pojavio problem grijeha i kako će biti riješen, i sličnima.

Međutim, odgovarajući na ova osnovna pitanja, Biblija daje okvir konačne stvarnosti na temelju koje se mogu istraživati sva pitanja koja se pojavljuju. Drugim riječima, premda Biblija nije knjiga povijesti ni znanosti, ona daje okvir istine koja određuje naše istraživanje povijesti, prirodnih znanosti i drugih znanstvenih područja. Rečeno na drugi način, Biblija nam osigurava filozofsku perspektivu iz koje možemo razumjeti sva ostala pitanja.

Kad govorimo o djelovanju Svetog Duha, čudesno je što ono nadilazi Božju objavu u Bibliji. Sveti Duh je izvan i iznad Biblije. Ne samo što je nadahnuo ljude koji su pisali Bibliju, već svakog dana djeluje u svakome od nas i osvjedočava nas u istinitost i vjerodostojnost Biblije.

Osim toga, Sveti Duh je dar kojim nam Bog rasvjetljuje um kad proučavamo Njegovu Riječ. Žalosna je činjenica da ljudi često čitaju Bibliju bez razumijevanja. To je jedan od razloga zašto se trebamo moliti za vodstvo Svetog Duha kad otvaramo Božju riječ. Kad je čitamo, Bog nas nikada ne želi prepustiti nama samima. On želi voditi naše razmišljanje i ovu je funkciju povjerio Svetom Duhu – koji nas uz to osvjedočava o grijehu, pravednosti i o sudu. [9]

Ne samo za kršćane
Možda se pitate: je li Bog zaokupljen samo kršćanima koji čitaju Bibliju?

Odlično pitanje. Odgovor nam pomaže shvatiti širinu Božjeg milosrđa. Biblija ne prikazuje Boga kao Biće koje jednostavno sjedi i uživa u slavljenju i štovanju svojih vjernika. Ona Ga prikazuje kao Osobu koja aktivno traži izgubljene u grijehu i pobuni.[10]

Putem Svetog Duha Bog nastoji dosegnuti srce i um svakog ljudskog bića – što je vidljivo u činjenici da čak i oni koji ne ispovijedaju neku vjeru često žele činiti djela ljubavi. Evanđelje po Ivanu pokazuje nam da je Isus “Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka”.[11]

Tumačeći ovu misao, vjerska spisateljica Ellen White je istaknula da “svaka duša prima neku zraku božanske svjetlosti. U svakom srcu postoji ne samo intelektualna, već i duhovna moć, osjećaj za ono što je pravo, želja za dobrim.”[12] Zahvaljujući Svetom Duhu, Bog takav osjećaj stavlja u svakog čovjeka. Unatoč buntovničkoj naravi grešnog ljudskog roda, Bog se, preko svojeg Duha, još uvijek trudi oko svakog pojedinca.

Premda djelovanje Svetog Duha u ljudima možemo smatrati “religioznim” ili “etičkim”, ono je mnogo dublje. Sveti Duh, na primjer, vodi umove istraživača da ovom svijetu osiguraju izume kao što su spasonosni lijekovi, komunikacijska i transportna sredstva koja život čine sigurnijim i ljepšim. Sva istina je Božja istina, bez obzira na to o kojem se području ljudske aktivnosti radi. Uostalom, Bog je stvorio sve što postoji. Prema tomu, Njegov Duh je aktivan i u područjima rada i proučavanja koja neki smatraju “svjetovnima”. Njegovo djelo otkrivanja istine je mnogo šire od onoga što većina nas pretpostavlja. Na sreću, ljudi ne moraju razumjeti što Duh čini, pa ni vjerovati u Njegovo postojanje da bi imali koristi od Njegova djelovanja – kao što možemo imati koristi od elektriciteta čak i onda kad ga ne razumijemo.

S druge pak strane, oni koji poznaju i poštuju zakone koji upravljaju elektricitetom, imaju najveće koristi od njegove snage. Uvjeren sam da je tako i sa Svetim Duhom. Drugim riječima, što više razumijemo suradnju s Duhom, to ćemo imati više blagoslova. Isus je na to mislio kad je rekao da će oni koji odluče slušati Boga imati bolje razumijevanje duhovnih stvarnosti od onih koji ne donose takvu odluku. [13]


Kako Duh vodi Crkvu

Prije nego što je napustio Zemlju, Isus je svojim učenicima rekao: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi. A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu.” [14]

Jedna od istina koju Njegovi učenici u to vrijeme zbog predrasuda ne bi razumjeli, bila je odnos Isusove crkve prema nežidovima – odnosno neznabošcima. Ali ubrzo nakon osnivanja Crkve Sveti Duh ju je počeo uvoditi u to razumijevanje. Sljedeći ulomci sažetak su nekih ključnih događaja u razvoju Crkve, kako su opisani u Djelima apostolskim.

Kad su prvi kršćani zbog progonstva morali napustiti Judeju, Filip je otišao u Samariju i okupio tolik velik broj vjernika da su apostoli poslali Petra da ispita što se događa. Ubrzo je u tom kraju osnovana kršćanska crkva.

Nešto kasnije Bog je poslao Petra u dom jednog rimskog časnika, Kornelija. Na Petrovo iznenađenje, Kornelije, njegova obitelj i brojni poganski prijatelji primili su dar Svetog Duha jednako kao i židovski kršćani. Iz ovog su Petar i ostali apostoli zaključili da je Bog Evanđelje namijenio i poganima.

Bog je silnim uspjehom blagoslovio propovijedanje raspršenih kršćana u Antiohiji, neznabožačkom gradu u Siriji. Čim se crkva u Antiohiji utvrdila, poslala je Pavla i Barnabu da navijeste Evanđelje neznabošcima u Maloj Aziji (današnjoj Turskoj) i južnoj Europi.

Na kraju, kad su neki židovski kršćani prigovarali Pavlovom radu među neznabošcima, apostoli su sazvali crkveni sabor da riješe sukob. Ovaj je sabor zaključio kako je Sveti Duh vodio Crkvu da prihvati pogane kao punopravne kršćane zajedno sa židovskim kršćanima (Djela 15,28).

Tako je Sveti Duh uvodio prvu Crkvu u istinu o Božjem prihvaćanju neznabožaca kao kršćana.

George R. Knight

(Znaci vremena, 3/2004)
________________________________________________________

    • [1]Vidi Ivan 18,38.

    • [2]Albert Camus, The Myth of Sisyphus and Other Essays, str. 9,21.

    • [3]Isto, str. 88.

    • [4]Ivan 1,14; Hebrejima 1,3.

    • [5]Ivan 16,13.

    • [6]2. Petrova 1,21.

    • [7]2. Timoteju 3,16.17.

    • [8]Redak 15.

    • [9]Ivan 16,8.

    • [10]Vidi Postanak 3,8-10; Luka 15,3.8.20; 19,10.

    • [11]Ivan 1,9.

    • [12]Ellen G. White, Odgoj, str. 29 (Preporod, 1981., Beograd).

    • [13]Vidi Ivan 7,17.

  • [14]Ivan 16,12.13.

Komentiraj