Duhovnost

Isus – čovjek na raspolaganju drugima

Duboko u duši svakoga od nas postoji potreba za prihvaćanjem. Tražimo one koji nas prihvaćaju, tko god to bio, one koji su nam uvijek na raspolaganju. One koji nam neće okrenuti leđa kad smo “prljavi” ili kad smo u nečemu pogriješili.

Takvu osobu imamo u Isusu. On je uvijek na raspolaganju drugima.

Jedan od razloga za moje zanimanje za ovaj dio izvještaja o Isusu jest što se na tom području osobno uopće ne osjećam sličnim Njemu. Duboko u svojem biću imam osjećaj istinske sebičnosti, osjećaj koji se svakim danom sve više produbljuje. Bombardiran izvještajima o globalnim nesrećama i katastrofama, ustanovio sam da postajem sve bešćutniji, ravnodušniji i neosjetljiviji. Naučio sam večerati gledajući večernje vijesti sa zornim prikazima terorističkih pokolja, razornih potresa, gladi i umiranja od gladi, krvavih sukoba, političkih atentata, pokolja i mučenja nevinih ljudi i drugih nebrojenih pojava ljudske tragedije.

Je li to neka vrsta psihološkog obrambenog mehanizma koji je smislila “priroda” za zaštitu zdravog razuma? Je li to posljedica goleme količine informacija kojima nas zasipaju mediji ne ostavljajući nam uopće vremena, recimo, žalovati? Ili je uzrok površan, zabavljački pristup onome što nam danas serviraju kao vijesti – nakon izvještaja o nekom pokolju, na primjer, odmah slijedi par koji oduševljeno pleše zbog čuda viagre? Što god da je uzrok, osjećam da postajem sve neosjetljviji, ravnodušniji. I imam osjećaj da u tome nisam usamljen….

“Tako je Isus obilazio sve gradove i sela. Učio je u tamošnjim sinagogama, propovijedao radosnu vijest o Kraljevstvu i liječio svaku slabost i bolest. A kad vidje mnoštvo naroda, sažali se nad njim, jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira.” (Matej 9,35.36)

Izraz “sažali se” dolazi od grčke riječi splaghnon, koja znači “unutarnji dijelovi”, “utroba” i odnosi se na sjedište osjećaja” ili “emocije”. U tom slučaju sažaljenje nadmašuje simpatiju koja može biti čisto razumska i intelektualna. Takvo sažaljenje dolazi iz dubine čovjekove duše, iz samog središta emocija i osjećaja.

To je imao Isus. Za Njega bi poigravanje s osobnim mukama bilo nezamislivo, a bacanje iskrenih molbi za molitvu u smeće potpuno neprihvatljivo. U evanđeljima Njegov odnos prema ljudima obilježava iskreno sažaljenje. Jedan ga gubavac moli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti.” A Isus, prepun sažaljenja, pruža ruku i dotiče ga se: “Hoću! Očisti se!” (Marko 1,40.41) Dva slijepca sjede pokraj puta izvan Jerihona i – na nezadovoljstvo mnoštva koje Isusa prati – viču: “Gospodine, Sine Davidov, smiluj nam se!” “Što hoćete da vam učinim?” pita ih Isus. “Neka nam se otvore oči”, odgovaraju. A on “se sažali te im se dotače očiju” (Matej 20,29-34; Marko 10,46.52).

Ova karakterna crta prisutna je i u trenucima najvećeg umora i razočaranja. nakon pogubljenja Ivana Krstitelja i povratka učenika s misionarskog putovanja, osjećao je potrebu za odmorom i tišinom. “Dođite vi samo napose, na samotno mjesto, te se malo odmorite!” (Marko 6,13) Međutim, čim je mnoštvo saznalao za njihov plan, preteklo ih je. Kako bi u takvim okolnostima bilo lako da se Isus smatrao iskorištavanim. Zar čovjek ne može ni predahnuti a da ga ne slijede? Većina nas reagirala bi upravo tako.

Ali Marko primjećuje da se Isus ponašao sasvim drukčije. Kad je izišao iz lađe i ugledao mnoštvo, kaže Marko, “sažali se nad njima… te ih poče učiti.” (Marko 6,30-34) I ne samo što ih je poučavao, već i ozdravljao (Matej 14,13.14). A kad se približila večer i učenici pokušali raspustiti gladno mnoštvo, Isus je imao drukčiji plan: nahranio ih je (redci 15.21). Nasuprot nekima koji se danas pozivaju na Njegovo ime, Isus je ljude hranio, a ne gulio.

Ako možete zamisliti nekoga tko sve ti čini bez ikakve primisli o osobnom dobitku ili proslavljanju, bez želje da događaje o kojima je riječ objavi tisak ili da bar ostavi dojam koji bi mu u budućnosti donio neku korist, onda zamišljate Isusa. Jedina Njegova pobuda bila je ljubav koja je potjecala iz dubine duše. Evanđelja je nazivaju “sažaljenjem”. Za Njega su ljudi uvijek bili na prvome mjestu. To je nešto o čemu kršćani više govore nego što čine.

Govoreći o vremenu koje je proveo u gradskim siromašnim četvrtima, indijski teolog Samuel Rayan je priznao: “Ne mogu podnijeti taj smrad i prljavštinu. Ja pripadam srednjem staležu, buržoaziji, crkvi.” Teško je Isusovo vrijeme usporediti s današnjim siromašnim četvrtima u Indiji, ali sve što o Isusu čitamo u evanđeljima ukazuje na to da se Isus osjećao kod kuće s izopćenima, fizički i duševno, koji su živjeli u najjadnijim okolnostima.

Gubavci su u Isusovo vrijeme bili izopćeni iz društva, ali evanđelja spominju niz slučajeva kad ih je doticao i ozdravljao. Šimun, u čiju je kuću Isus jednom bio pozvan na ručak, bio je gubavac (matej 26,6). Prostitutke su u Isusovo vrijeme bile izopćene iz društva, ali se On družio s njima; Marija iz Betanije, Lazarova i Martina sestra, bila je prostitutka. Samarijanci su bili izopćenici u Isusovo vrijeme, ali se On trudio da s njima uspostavi kontakt (vidi Ivan 4) i u usporedbi o milosrdnom Samarijancu zauvijek je pokazao njihovu pozitivnu stranu. Neznabošci su bili izopćenici u Isusovo vrijeme, ali pažljivim postupanjem sa Sirofeničankom (Matej 15,21-28; vidi Marko 7,24-30) nastojao je ukloniti predrasude u mislima svojih učenika i srušiti umjetne prepreke koje su podigli vjerski šovinisti. Nitko se nije nalazio izvan kruga Njegovog zanimanja.

U Isusu vidimo osobu čiji je cijeli život bio obilježen žarkom ljubavlju prema drugima. Kad se radilo o služenju, za Njega nije postojalo neprikladno vrijeme. Marko izvještava kako Mu je narod jednom prigodom po završetku subote donio bolesne i opsjednute. Zapravo se čitav “grad skupi pred vratima” kuće u kojoj je boravio. A On im je svima služio (Marko 1,32-34). Vidite li kako je provodio subotnje večeri? Kladio bih se da ih većina kršćana u razvijenom svijetu obično provodi ispred televizora, s obitelji i prijateljima, na nekom koncertu ili su zaokupljeni nekim drugim oblikom zabave. Ali okruženi bolesnima i potrebitima? Kako bi to bilo dosadno!..

Isusova privlačnost u velikoj je mjeri (potjecala) od Njegove sposobnosti da dirne ranjena srca. Poniženi ljudi, smatrajući da nisu dobri i da za njih nema budućnosti, mogli su u Njegovom propovijedanju čuti blagi savjet da se nikad ne trebaju obeshrabriti.

Roy Adams