““Evo dolazim da činim volju tvoju.”“ (Hebrejima 10,9)
Kristovo dostojanstvo kao božanskog Učitelja bilo je višeg reda od dostojanstva svećenika i upravitelja. Ono je bilo različito od svakog svjetovnog sjaja, jer je bilo božansko. On je odbacio svako svjetovno razmetanje i pokazao da ne priznaje nikakvo stupnjevanje društva utemeljeno na bogatstvu ili položaju. On je … sišao sa svojeg visokog zapovjedničkog položaja da bi ljudskim bićima dao priliku da postanu sinovi Božji; zato zemaljski položaj nije za Njega značio nikakvu vrijednost. On je mogao dovesti sa sobom deset tisuća anđela da su Mu oni mogli pomoći u djelu otkupljenja ljudskog roda.
Krist je zaobišao domove bogatih, dvorove vladara, priznata središta učenosti i osnovao svoj dom u zabačenom i prezrenom Nazaretu. Njegov život, od početka do kraja, bio je život siromaštva i poniznosti. Siromaštvo je postalo sveto Njegovim životom u siromaštvu. On nikada ne bi mogao dopustiti da svojim dostojanstvenim držanjem muškarcima i ženama, koliko god bili skromni, uskrati pravo da dođu u Njegovu blizinu i slušaju Njegove riječi. … Nijedan učitelj nikada nije odao takvu izrazitu čast čovjeku kao što je to učinio naš Gospodin Isus Krist. On je bio poznat kao prijatelj carinika i grešnika. Miješao se sa svim društvenim slojevima i sijao istinu po svijetu. Na tržnicama i po sinagogama objavljivao je svoju vijest. Ublažavao je svaku vrstu patnje, i duhovne i tjelesne. Pokraj svake vode sijao je sjeme istine. Njegova jedina želja bila je da svi steknu duhovno i tjelesno zdravlje. Bio je prijatelj svakog ljudskog bića. Zar se nije zavjetovao da će donijeti život i svjetlo svakome tko Ga primi? Zar se nije obvezao da će im dati vlast da postanu sinovi Božji? On je sebe potpuno i bez ostatka posvetio djelu spasenja duša. …
Dok je ““prolazio čineći dobro”“ (Djela 10,38), svakog dana je doživljavao iskustvo razdavanja svojeg života. Takvu utemeljenost života mogao je održati samo na jedan način. Isus je živio u ovisnosti o Bogu, o zajedništvu s Njim. Ljudi se s vremena na vrijeme povlače na tajno mjesto Svevišnjega, sklanjaju pod sjenku Svemogućega, borave tamo za trenutak i posljedice se pokazuju u obliku dobrih djela; zatim njihova vjera slabi, zajedništvo se prekida i životno djelo se kvari. Međutim, Isusov život bio je život neprestanog oslanjanja na Boga, život ojačan stalnim zajedništvom, a Njegova služba i za Nebo i za Zemlju bila je bez mane ili kolebanja. Kao čovjek upućivao je svoje molbe Božjem prijestolju sve dok Njegova ljudska narav ne bi bila ojačana nebeskom silom koja je povezivala ljudsko s božanskim. Primajući život od Boga, dijelio je život ljudima. (ST, 7. lipnja 1905.)