Teologija

Isus nije bio izvanzemaljac

“Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo. A ovo sve dolazi od Boga koji nas je po Kristu pomirio sa sobom i povjerio nam službu pomirenja, kao što je sigurno da Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom, koji nije uračunao ljudima njihovih prekršaja i koji je stavio u nas riječ pomirenja.” (2. Korinćanima 5,17-19)

“Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom.” (Galaćanima 4,4) Isus je bio dijete rođeno da bi umrlo. Svako drugo dijete na ovaj svijet dolazi živjeti, ali Isus je došao umrijeti! Začuđujuće je slijediti Isusov zemaljski put i spoznati da se ni u jednom trenutku nije prepustio samosažaljenju. U svojoj se dvanaestoj godini suočio sa svojom sudbinom; znao je koji je Očev plan za Njega. Znao je da je On Janje što ga je Bog osigurao kako bi spasio ovaj planet. Iz proročanstava je znao kako Ga rimski križevi podizani diljem Palestine očekuju kao strašan prizor umiruće osobe. Svojim je učenicima rekao da treba ići u Jeruzalem umrijeti — bio je spreman i znao je kamo ide. (Vidi Matej 16,21)

Isus je bio jedan od nas

Možda smo u kušnji da pomislimo kako je On kao Bog bio iznad svega onoga što ovaj zemaljski život znači za ostalo čovječanstvo. Ali Isus je bio stvarni čovjek, suputnik, jedan od nas (Filipljanima 2,5-11). On nije bio samo neki izvanzemaljski posjetitelj, pretvarajući se kako sudjeluje u nekoj vrsti igre. Veliki dio svog zemaljskog života proveo je kao seoski drvodjelja. Shvatio je što znači biti umoran, gladan i žedan nakon napornog dana u drvodjeljskoj radionici. Podrhtavao je na hladnoći šiban olujom na moru. Podnosio je žarku vrućinu pustinjske ceste kojom je morao hoditi — jer je prijevoz mjesnim zaprežnim kolima za Njega bio preskup. Snažno je proživljavao sve ljudske osjećaje, poznavajući ljubav i sam iskusivši odbacivanje. Nikada nije uzmicao pred svojom zadaćom — za čiji je ishod znao kako znači polaganje Njegova života.

Isus je Božje najjasnije i najnedvojbenije očitovanje Njega samoga (vidi Hebrejima 1,1-3). On je u svojoj osobi pokazao Božji plan obnove. On je bio Božji dar koji je donio pomirenje i oprost. Pokazao je jednu takvu istinsku ljubav koja je jasno dala znati da je došao popraviti prekinute odnose (vidi Efežanima 2,13-16). Svima je ponudio bezuvjetnu ljubav, čak i kad je naišla na niječan odgovor. Evanđelje po Luki 17,11-19 iznosi nam priču o desetorici gubavaca što ih je Isus iscijelio, a od kojih se devetorica nikada nisu došla zahvaliti.

Je li Bog Otac bio odvojen od svega ovoga u nekom drugom dijelu svemira, vodeći računa o svojim poslovima ili opušten u nebeskim dvorima u društvu anđela? Ni slučajno! Biblijski izvještaj iz 2. Korinćanima 5,19 kaže nam da “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom”.

Konačna žrtva

Ispričat ću vam priču koja će vam, bar mislim, pomoći pri razumijevanju uloge koju imaju Bog Otac i njegov Sin u planu otkupljenja.

Gospodin Griffith je bio običan čovjek i obavljao je lak ali važan posao. Njegova je zadaća bila dizati i spuštati most na rijeci Mississippi kako bi vlakovi u određeno vrijeme dana prošli njime i riječni promet u ostalom dijelu dana tekao glatko. Jednog jutra njegova je supruga poslala njihovog sina k tati da ga promatra kako on to radi. Prema redu vožnje vlak još jedno dulje vrijeme nije trebao proći, stoga je gospodin Griffith s ponosom svom malom sinu objašnjavao kako sustav radi i o važnoj ulozi koju ima u pokretanju mosta. Objašnjavao je kako se golemi zupčanici, kad se pokrene ručica, pokreću i postavljaju most u zadani položaj.

Upravo je završio s odgovorima na neka dječakova pitanja, kad je začuo upozoravajuće zvučne signale vlaka. Trenutačno je bio otvoren prolaz za brodove, ali još je uvijek bilo vremena da se vrati do kontrolnog tornja i pomakne ručicu kako bi se most spustio. Sinu je rekao da ostane na mjestu i promatra zupčanike kako rade, dok je on otišao pokrenuti ručicu. Visoko u kontrolnom tornju uočio je vlak koji dolazi — putnički vlak ispunjen ljudima uključenim u dnevne radnje: neki su jeli, drugi pili, neki kartali, a neki opet pričali ili čitali novine.

Izbezumljen, osvrnuo se na mjesto na kojemu je stajao njegov sin i problijedio kad je shvatio da se njegov dječak, sin jedinac, spuštao prema zupčanicima. Nije bilo dovoljno vremena da otrči i spasi ga prije nego što stigne vlak. Da to učini, usmrtio bi stotine ljudi u vlaku koji bi završili u virovitim vodama Mississippija. Hrabro je zaklopio oči i povukao ručicu. Pred njim je bila strašna odluka — bez obzira na izbor, posljedice su bolne. Povukao je ručicu potpuno svjestan da će njegov sin tim pokretom biti ubijen. Vlak je projurio, dok su ljudi u njemu i dalje nastavili s uobičajenim aktivnostima. Neki su jeli, drugi pili, neki kartali, dok su ostali razgovarali ili opušteno čitali novine. Otac je šakama udarao o prozore kontrolnog tornja, vrišteći svom snagom svojih pluća: “Ljudi, ljudi, zar ne znate što sam učinio? Žrtvovao sam svog sina! Žrtvovao sam svog sina! Žrtvovao sam svog sina!”

Da, isto je tako sigurno da je Bog u Isusu pomirio svijet sa sobom. Od početka je u to bio uključen, tugujući zbog Adamovih grijeha više no što ćemo to ikada razumjeti. Kad je Bog poslao Isusa, u stvarnosti je poslao sebe. On je osobno bio uključen u cjelokupni bolni proces — Isusova Ga je smrt osobno ranila. U posljednjim trenucima na križu bio je sakriven u mraku. Bog je bio prisutan. Bog je bio uključen.

Zabavljaš li se još uvijek?

Bog zna da je milost opasna i riskantna. Nije napadna, ali učini svoje i zatim s ljubavlju čeka. Upravo kao što je to nekada davno učinio Isus — izliječio je desetoricu gubavaca, a zahvalnost primio samo od jednoga.

I danas se to nastavlja. Većina od nas čuju i mnogi od nas vide Božje djelo na križu, ali su naši česti odgovori: “Pa što?” ili: “Mogu pričekati.” Mi ne vidimo oslobođenje koje donosi milost, već osjećamo da nas milost sputava, utamničuje i oduzima nam zabavu. Jedan je to mladić rekao ovako:

Majka me je učila da ne pušim —
i ne pušim ja.
I da ne slušam nepristojne šale —
ne slušam ih ja.
Rekla mi je da ne mislim u umu svome
o piću opojnome.
Da ne namigujem lijepim djevojkama —
i ne namigujem ja.
Raspusni mladići jure za ženama,
vinom i glazbom —
ali ne i ja.
Ostati do kasno izvan kuće nije u redu —
ne ostajem ja.
Ne ljubim djevojke, ni jednu čak,
I ne znam kako se ljubi kao što zna svak.
Pomislit ćete da se baš i ne zabavljam
naročito —
pa i ne zabavljam se ja.

Kad pogledam u Isusov život, nalazim čovjeka — Bogočovjeka — koji je znao što znači zabavljati se. Izbrojite zabave na kojima je Isus bio prisutan. Bio je i optužen što previše sudjeluje u njima i ne pridaje važnost stvarima koje to zaslužuju. Ali On je bio uravnotežena osoba, koja nam je došla pokazati Božje namjere; dio je Njegove namjere bio da naši životi budu ispunjeni izobiljem. “Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.” (Ivan 10,10) Iz iskustva vam mogu reći da je život s Bogom divan. Nikada nisam iskusio izobilje koje se može usporediti s onim što mi ga je On dao.

Prečesto postajemo zbunjeni razmišljajući da trebamo činiti ono što je važno, ali Evanđelje nije dobar savjet — to je Radosna vijest. Nije riječ o tome što ste učinili, što ćete učiniti, možete učiniti ili čeznete učiniti ono što je važno. To je ono što je već učinjeno za tebe. Kad je prije 2000 godina Isus razapet i umro na križu, tvoja i moja sudbina su promijenjene.

često smo skloni vjerovati da se moramo promijeniti kako bi nam Bog izrazio dobrodošlicu i mislimo da naši životi prvo moraju biti drukčiji kako bi Bog za nas bio zainteresiran. Ali Bog nam preko Isusa izražava dobrodošlicu, čini nas pokajnicima i otkupljuje nas. Prvi dio zahtijeva novinu života; drugi — Božji dio — tu novinu pruža. Prvi dio zahtijeva ljudsku pravednost, dok nam drugi nudi Isusovu.

Ivan 6,44 nam govori da Bog pokreće poziv. Bog je taj koji poduzima prvi korak. Mi nikada ne bismo bili sposobni doći da nas On najprije nije privukao (vidi Rimljanima 5,8). Bog od nas stvara nova stvorenja (2. Korinćanima 5,17) i nema ni trunke ili djelića ovog novog stvorenja za koji možemo reći da je dio našeg truda. Bog vrši promjenu (Titu 3,5).

čak i vjera dolazi od Boga (Rimljanima 10,17), kao što je slučaj i s pokajanjem i oprostom (Djela 5,31).

Pavao nam u Efežanima 2,8.9 kaže: “Da, milošću ste spašeni — po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao.” Ništa ne može biti jasnije od ovoga. Bog nam je udijelio najdragocjeniji dar — poslao je svog jedinog Sina. Zašto je On to učinio za tebe, za mene?

Konačni spas

Ova priča potječe iz dana kad se između Amerike i Europe putovalo samo oceanskim brodovima. Kasno jedne noći visok se muškarac naslonio na ogradu palube broda visoko iznad vode dok je razmišljao, bio opušten i promatrao Mjesec. Odjednom je ograda popustila i on je pao duboko u mračno more. Dok je padao, prizivao je: “Upomoooć!” Ali su se njegovi jadni povici gubili u tutnjavi brodskih motora i nemilosrdnom udaranju valova. Bio je dobar plivač, ali plivati stotine kilometara nadmašivalo je njegove sposobnosti. Bilo je samo pitanje vremena kad će tamne vode uzeti još jednu žrtvu. Gledao je kako brodska svjetla blijede za obzorjem. Nada da će nedostajati drugima držala ga je na životu.

U zoru je posada uočila da je njegov krevet netaknut te su otpočeli s pomnivim pretraživanjem broda. Ubrzo nakon traganja uključen je brodski alarm. Kapetan broda je morao odlučiti. Treba li okrenuti brod? Da, mora pokušati. Svi su putnici pozvani na palubu kako bi pozorno motrili morsku površinu dok se brod vraćao. Zapaziti nešto tako sitno kao što je ljudska glava u golemom oceanu činilo se nemogućim zadatkom. Bilo je desetine lažnih uzvika, a zatim se čuo jedan, “Eno, tamo!” Sve su se oči usmjerile na površinu oceana, kad je netko uzviknuo: “On je živ!” Brod je usporio i — čovjek je bio spašen.

Mislite li da je spašeni čovjek dok su mu spuštali čamac za spašavanje rekao: “Gubite se! Ja mogu plivati. Zadovoljan sam ovdje; ja volim vodu. Zašto me ometate dok se opuštam u vodi?” Ni u kom slučaju. On nije bio glup.

Ipak, tako se često te riječi upućuju Bogu, čiji je plan spašavanja mnogo dalekosežniji. Cijeli je svemir zastao dok se ostvarivao Božji plan na križu u prašnjavoj Palestini. Ovog trenutka sva nebeska vojska nepomično stoji, očekujući da dopustiš Bogu kako bi ti dao život u izobilju.

Barry Gane


Komentiraj