Poznati kanadski evangelizator Henry Feyerabend često je pričao o susretu na pastorskom sastanku u Južnoj Americi, gdje je u hodniku sreo mladog pripravnika koji se borio pokušavajući zadržati suze.
“Što je bilo?” upitao je.1
“Upravo sam saznao da me ove godine neće rukopoložiti,” odgovorio je mladić vidljivo razočaran.
“Zašto ne? U čemu je problem?”
“Ove sam godine krstio nešto malo više od dvije stotine ljudi,” tužno je odgovorio.
Da je ovaj mladi pastor godišnje krštavao više od dvije stotine ljudi u Sjevernoj Americi, pretpostavljam da bismo ga stavili na naslovnice crkvenih časopisa i dovodili ga na pastorske sastanke u desetine konferencija i zamolili ga da podijeli tajne svojeg vrtoglavog uspjeha. To su vrste brojeva kakve vidimo samo kod putujućih evangelizatora.
Naravno, različiti dijelovi svijeta daju različitu žetvu, iako osnovna načela biblijskog evangelizma ostaju ista.2 Kad sam se prvi put preselio iz prilično posvjetovljane Kanade u Sjedinjene Američke Države, bio sam zadivljen koliko je posao odjednom izgledao lagan: odluke su dolazile mnogo brže. (Povremeno čujem pastore koji oplakuju postkršćansku Ameriku, ali Sjedinjene Američke Države su jedna od najmanje postkršćanskih država u kojoj sam radio.)
Kad je riječ brojevima u evangelizaciji, postavlja se važno pitanje: U kojem trenutku smatramo evangelizacijski napor uspješnim? Pedeset krštenja? Stotina? Pet stotina? Moj tim je vidio raspon od šest do šesnaest tisuća krštenih u jednom evangelizacijskom projektu. Čuo sam da različiti ljudi opisuju svaki od tih projekata kao uspjeh i neuspjeh, ovisno o tome koga pitate.
Koji bi se broj smatrao uspjehom? Trebamo li razviti algoritam koji obračunava troškove, regionalne i kulturne razlike, provedeno vrijeme, zatim stvoriti grafikon koji će nam dati do znanja treba li se nešto smatrati uspješnim?
Ako ćemo to učiniti, što bismo učinili s Noom? Izgradio je brod koji bismo mogli, po bilo kojem mjerilu, smatrati preskupim, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da se priprema za nešto što se nikada ranije nije dogodilo. Tada je propovijedao stotinu i dvadeset godina — i “krštavao” je samo svoju djecu. Ipak ga nalazimo u dvorani junaka u Hebrejima 11.
I što bismo učinili sa samim Isusom? Na Pedesetnicu se u Jeruzalemu okupilo samo stotinu i dvadeset učenika — nakon tri i pol godine javnog služenja (vidi Djela 1,15). Nakon svojih godina putovanja i službe iznio je jednu propovijed kojom je izgubio velik dio sljedbenika — jednostavno su Ga prestali slijediti (vidi Ivan 6,66).3 Njegov evanđeoski tim često je bio disfunkcionalan, obilježen prepirkama oko toga tko je najvažniji. Jedan od njih prodao je svoju dušu za cijenu roba, a zatim počinio samoubojstvo (vidi Djela 1,18). Pavao je morao ukoriti drugog jer je bio dvoličan i izbjegavao je da ga Židovi vide kako se druži s nečistima ili poganima (vidi Galaćanima 2,11.12).
Je li Isus bio neuspješan?
Naravno da nije. “Ja tebe proslavih na zemlji…” molio se On svojem Ocu pred kraj svoje službe, “dovršivši djelo koje si mi dao da ga izvršim.” (Ivan 17,4)
Izvještaj u Ivanu 17 otkriva da je Isus činio mnogo više od gomilanja krštenja za vrijeme svoje javne službe. I, naravno, moramo uzeti u obzir činjenicu da je Isus bio i Jaganjac Božji, poslan da osigura naše spasenje. Ali Njegova se služba očitovala u Noinoj: vjernost.
Da bi ostalo zabilježeno, vjerojatno bih trebao reći da čvrsto vjerujem u prebrojavanje. (Uostalom, Bog je u Bibliju stavio čitavu jednu knjigu pod tim imenom!)4 Svaki zbroj krštenika predstavlja stvarna ljudska bića, ljude koje Bog zna po imenu, koja će biti u Božjem kraljevstvu jer smo bili vjerni propovijedanju. Moramo biti spremni uzeti u obzir činjenicu da, ako naša služba nikada ne urodi plodom, možda radimo nešto pogrešno — jer zasigurno postoji ispravan i pogrešan način za bavljenje evanđeoskim radom.
Ellen G. White je napisala: “Obraćenje grešnikâ i njihovo posvećenje istinom najjači je dokaz propovjedniku da ga je Bog pozvao u službu. Dokaz njegovog apostolstva upisan je u srca obraćenika i vidljiv u njihovom obnovljenom životu. U njima je oblikovan Krist, nada slave. Ovi pečati na njegovoj službi jako osnažuju propovjednika.”5
Možda bi bilo korisno razmotriti zašto Bog za evangelizacijski rad u prvom redu ima nas. Sigurno bi anđeo bio daleko rječitiji, pružio bi mnogo više dokaza i bio bi uvjerljiviji od mene. (Ponekad se pitam hoću li od svojega anđela čuti u čemu sam pogriješio dok ćemo putovati prema Nebu.) Pa zašto Bog koristi nas? U duhovnom remek-djelu Put Kristu postoji važan trag:
“Ako budete pošli raditi onako kako je to Krist naložio svojim učenicima, ako budete zadobivali duše za Njega, osjetit ćete potrebu za dubljim duhovnim iskustvom i većim duhovnim znanjem, i bit ćete gladni i žedni pravednosti. Vi ćete se u molitvi boriti s Bogom, vaša će vjera ojačati, sve obilnije ćete piti s izvora spasenja. Protivljenje i nevolje na koje budete nailazili vodit će vas k Bibliji i molitvi. Vi ćete rasti u milosti i u spoznaji Krista, i stjecati bogato iskustvo.”6
Imamo sklonost razmišljanju da se rad na osobnom duhovnom rastu treba svoditi na više učenja i više molitve. To jest bitno, naravno, bez toga jednostavno nećemo rasti. Ali ipak, pala bića su sklona stvarati duhovno iskustvo o sebi: postajemo opsjednuti svojim osobnim napretkom (ili njegovom nedostatkom). Pa što Bog čini? Daje nam sveobuhvatni zadatak koji se usredotočuje na druge, tako da se naš ego topi u pozadini. A kad se izvučemo iz sebe, Duh može djelovati na nas.
“Duh nesebičnog rada za bližnje daje karakteru dubinu, stabilnost i Kristovu ljepotu, a onome tko ga ima donosi mir i sreću. Težnje postaju uzvišenije, nema više mjesta tromosti ili sebičnosti. Oni koji ovako razvijaju kršćanske vrline rast će i jačati u radu za Boga. Imat će sposobnost jasnog duhovnog opažanja, postojanu i sve veću vjeru, i bit će sve silniji u molitvi. Božji Duh, djelujući na njihov duh, izaziva u duši sveti sklad kao odgovor na božanski dodir. Oni koji se tako posvete nesebičnom naporu za dobro drugih, najsigurnije grade vlastito spasenje.
Jedini način da netko raste u milosti jest da se nesebično prihvati posla što nam ga je Krist dao — da, prema mjeri svojih sposobnosti, pomaže i bude na blagoslov onima kojima je potrebna naša pomoć.”7
Za što sam ja?
Bog ne treba mene da spasi svijet. Ali ja tražim iskustvo za svoje dobro. On me podučava najvažnijoj vještini koja će mi trebati u nadolazećem kraljevstvu: vjeri. Kad stignemo na novu Zemlju, nećemo iznenada postati sveznajući; morat ćemo se zauvijek osloniti na Boga. (Sjetite se: Lucifer nije primljen u božansko vijeće; vrlo sumnjam da ćemo biti i mi.) Cijelu vječnost živjet ćemo vjerom.
U tome i jest problem: nismo dobri u vjeri. Prekinuli smo vjerovati Bogu u Edenu. Prestali smo vjerovati Njegovoj Riječi. Pa kako će Bog vratiti tu vjeru? Jedna od ključnih metoda čini nam se nemogućom zadaćom. Bog nam daje tri anđeoske poruke koje volimo i traži da ih propovijedamo svijetu koji ih, kako se čini, uopće ne voli, a ponekad ih čak nije sposoban niti shvatiti. “Samo naprijed”, kaže Bog. “Iskušajte i vidite neću li doći k vama. Želim da vidite da to radim ja, a ne vi.”
Pogledajte svoju Bibliju: Bog u njoj daje puno nemogućih zadaća svojim ljudima: Napustite Egipat i prijeđite Crveno more. Zauzmite grad Jerihon, iako ste nedavno oslobođeni od ropstva i teško da se možete smatrati ratnicima. Osvojite Midjan s malim dijelom vojske koju ja smatram dostatnom. Idite i propovijedajte na ulicama Ninive, u jednoj od najviše nasilnih i najviše tiranskih kultura na svijetu.
Ono što nas je Bog zamolio nikada se nije činilo moguće, što mi govori nešto važno. Studije otkrivaju da je propovijedati sve teže i da slušatelji postaju sve više sumnjičavi prema religiji. Vidio sam studije koje dokazuju da se kultura brzo mijenja. Ali u trenutku kad sam se našao pred podacima, Bog me podsjeća da je u ranoj studiji izvodljivosti čak desetero od dvanaestorice uhoda ustvrdilo kako je osvajanje Obećane zemlje potpuno nemoguće.
Biblija je izvještaj o ljudima koji se nisu obeshrabrili malim prilikama i koji su odlučili vjerovati. Kad su zidovi Jerihona popadali, Božji narod ih nije niti dotaknuo. Kad je Gideon ušao u tabor Midjanaca, Bog je izveo svu težinu bitke. Kad je dan postao prekratak za pobjedu, Bog je zaustavio Sunce. U dolini punoj suhih kostiju, Bog je pokazao proroku da im može dati život.
“Vjeruješ li da to mogu učiniti?” upitao je Bog. “Ne znam,” odgovorio je Ezekiel. “Gledaj!” rekao je Bog.
Tijekom godina odlučio sam zanemariti studije koje mi govore da je zadatak nemoguć. Da budemo jasni, čitam ih, ali tada ih zanemarim i idem dalje. Odbijam dopustiti da puka statistika stane na put onome što Bog želi da doživim vjerom. Podsjećam sebe da Bog nije pogriješio sa zadatkom koji je dao crkvi Ostatka: On nije odabrao pogrešnu poruku za svijet, poruku koju treba predstaviti uoči Kristovog povratka.
Isus, propali evangelizator?
Crkva adventista sedmog dana osnovana je s jednim razlogom:
“U posebnom smislu, adventisti sedmog dana postavljeni su u svijetu kao čuvari i nosioci svjetla”, napisala je Ellen G. White. “Njima je povjereno posljednje upozorenje za svijet koji propada. Na njima sjaji prekrasno svjetlo iz Božje riječi. Njima je dodijeljeno djelo najsvečanijeg proglasa — najavljivanje prve, druge i treće anđeoske poruke. Ne postoji nijedan drugi rad od tako velike važnosti. Oni ne smiju dopustiti da išta drugo privuče njihovu pozornost.”8
Čak i da nema odgovora, morali bismo nastaviti s tim postupkom — kao što je to činio Noa. Srećom, za sada živimo u prilično uzbudljivim vremenima. Općenito, primjećujem veće i prijemčivije slušteljstvo nego ranije — da, čak i kod nas u Sjevernoj Americi.9 Čak sam vidio slušatelje kako zaustavljaju propovijedanje i izvode vlastiti poziv da iziđu naprijed, izlazeći prije nego što sam spreman. Čuli su dovoljno. Htjeli su donijeti odluku.
Vidio sam Boga kako opet prkosi studijama i statistikama, i opet… i opet.
Ali, na kraju, kad se gužve više ne pojavljuju i odluke počnu iščezavati, nastavit ću to raditi, jer ono najvažnije zapravo nisu brojevi (iako su oni važni). Ono najvažnije je naučiti, rasti i bolje razumjeti i vjerovati Bogu. “A tko se hvaliti hoće, neka se hvali time što ima mudrost da mene spozna”, kaže Bog. (Jeremija 9,24)
Ako želite bolje upoznati Boga, pridružite Mu se tamo gdje je On još uvijek jako u poslu. Ako Mu želite naučiti vjerovati, držite se tog nemogućeg zadatka i promatrajte Ga kako djeluje. Pođite tamo gdje On nastavlja tražiti i spasiti izgubljeno (vidi Luka 19,10), i vidjet ćete kako se Božji Duh moćno kreće.
Budite vjerni. U tome je cijela bit.
“Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu”, pisao je Pavao Timoteju, “zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!” (2. Timoteju 4,5)
Oh, i Isus, “propali” evangelizator? Nikad ne zaboravite: svako krštenje u proteklih dvije tisuće godina — njih milijarde — može se pratiti do onih propovijedi koje je Isus propovijedao četrdeset i dva kratka mjeseca, i jednako tako do neprekidnog truda oko tih osrednjih, beznadnih učenika koje je uvježbavao. Svako od tih krštenja! Uključujući ona u kojima će omogućiti sudjelovanje i vama.
Shawn Boonstra, govornik i ravnatelj Medijske službe Voice of Prophecy (Glas proroštva)
- Pitao je, naravno, na tečnom portugalskom. Za pet mjeseci preseljenja u Brazil tečno je propovijedao na portugalskom jeziku — pravi dar jezika! ↩
- Nakon rada na šest kontinenata, u to sam se uvjerio. Ali to je tema za drugi članak. ↩
- Možda će vam biti zanimljivo da Isus nakon toga nije ponovio svoju propovijed i pokušao pridobiti one koji su Ga napustili. ↩
- Jedan od Feyerabendovih najdražih viceva. ↩
- Ellen G. White, Djela apostolska, str. 206. ↩
- Ellen G. White, Put Kristu, izdanje 2017., str. 83. ↩
- Isto, 83,84. ↩
- Ellen G. White, Testimonies for the Church, sv. 9, str. 19. ↩
- To je barem djelomično točno zbog činjenice da je naš suradnički tim radio po biblijskom modelu kako i zašto evangelizam treba djelovati. Ali to je također tema za neki drugi članak. ↩