““Mi jaki moramo podnositi slabosti slabih, a ne sami sebi ugađati.”“ (Rimljanima 15,1)
Bog ne želi da sjednemo na sudačku stolicu i sudimo jedni drugima. … Kad vidimo pogreške kod drugih, sjetimo se da možda i mi imamo teže mane u Božjim očima od mana koje osuđujemo kod svojeg brata. Umjesto iznošenja u javnost njegovih nedostataka, zamolite Boga da ga blagoslovi i da mu pomogne da pobijedi svoju pogrešku. Krist će odobriti takav duh i djelovanje i otvorit će vam put da možete progovoriti riječ mudrosti koja će udijeliti snagu i pomoći onome tko je slab u vjeri.
Rad na izgrađivanju jedni drugih u presvetoj vjeri blagoslovljen je rad, ali rad na rušenju djelo je puno gorčine i tuge. Krist poistovjećuje sebe sa svojom stradalom djecom jer kaže: ““Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.”“ (Matej 25,40) … Svako srce ima svoje tuge i razočaranja i mi bismo trebali olakšavati tuđe terete pokazivanjem Isusove ljubavi ljudima oko nas. Kada bi naš razgovor bio usmjeren prema Nebu i nebeskim stvarnostima, razgovori o zlu uskoro ne bi imali nikakvu privlačnost za nas. …
Umjesto da pronalazimo pogreške kod drugih, ozbiljno preispitajmo sebe. Pitanje koje svatko od nas treba postaviti sebi treba glasiti: Je li moje srce pravo pred Bogom? Hoće li ovaj smjer mojeg djelovanja proslaviti mojeg Oca koji je na nebesima? Ako ste njegovali pogrešan duh, neka on bude protjeran iz duše. Vaša je dužnost da iskorijenite iz svojeg srca sve što oskvrnjuje vašu narav. Svaki korijen gorčine treba iščupati, da drugi ne bi bili zatrovani njegovim štetnim utjecajem. Nemojte dopustiti da bilo koja otrovna biljka ostane u ““zemljištu”“ vašeg srca. Iskorijenite je ovog časa i umjesto nje posadite biljku ljubavi. Neka Isus bude brižljivo čuvan u svetinji vaše duše. Krist je naš primjer. Kamo god je išao, činio je dobro. Živio je da blagoslivlja druge. Ljubav je uljepšavala i oplemenjivala sva Njegova djela i nama je zapovjeđeno da hodimo Njegovim stopama. (RH, 5. lipnja 1888.)