Duhovnost

Kako naš karakter ostavlja trag na našu vjeru

Jesi li kada imao osjećaj da s nekim u crkvi ne možeš izići na kraj, premda si pokušavao dati sve od sebe u razgovorima?

Kao propovjednik često sam bio na kraju snaga, demotiviran i s osjećajem da ljude ne poznajem dovoljno. Provodio sam sate u bezbrojnim strpljivim savjetovanjima, pokušavao ih razumjeti, argumentirao svom težinom biblijske teologije a da se pritom nismo ni milimetar pomaknuli s mjesta. Prije nekoliko godina počeo sam studirati psihoterapiju kako bih razotkrio ovu tajnu. Zašto dolazimo do takvih granica? Kako se s tim nositi?

Osobnost određuje stil vjere

Provodio sam testove osobnosti s crkvama, skupinama mladeži, pastorima i mnogobrojnim vjernicima. Nakon temeljitih razgovora mogao sam zaključiti koliko snažno naša struktura osobnosti utječe na naš stil vjere. Pritom mislim na način kako svojim ponašanjem pokazujemo svoju vjeru. To može izgledati vrlo različito, a ponekad može dovesti i do sukoba. Na tri primjera želim pojasniti u čemu se radi.

Prvi primjer

Doživjeli smo prekrasno bogoslužje euharistije (Večere Gospodnje). Posebno je ganutljiv bio završetak obreda poniznosti kod braće. Stali smo svi u krug i nakon toga se zagrlili. Bilo bi to sve vrlo harmonično da se dvojica braće pritom nisu osjećala vrlo neugodno. Na njima se vidjelo kako su se teška srca jedva zagrlili.

Često dovodimo u pitanje stavove takvih ljudi. Međutim, kad bismo uzeli u obzir njihovu strukturu osobnosti, imali bismo puno više razumijevanja za braću i sestre koji su različiti od nas, jer se sposobnost za bliskost ili distancu u dubinskoj strukturi osobnosti razvija još u ranom djetinjstvu.

Stoga, ono što je za jedne divan doživljaj zajedništva, na druge — a oni su isto iskreni kršćani — može odjekivati poput “duševnog nasilja”.

A kad bismo malo dublje pogledali u strukturu osobnosti takvih distanciranih vjernika, čak bismo mogli ustvrditi da su ta braća i sestre koji djeluju hladno i racionalno, od Boga dobili izvrsne darove i sposobnosti, ali drugačije od onih koji mogu stvoriti toplo ozračje.

Drugi primjer

Upravo sam pripremio jednu evangelizacijsku koncepciju. Crkva ju je zahvalno prihvaćala, sve dok se nije našao jedan vjernik koji je tvrdio da nije važan nauk, već da se moramo osposobiti molitvom i Svetim Duhom. Premda to jako pobožno zvuči, potpuno se suprotstavlja Isusovom načelu učeništva (Matej 4,19).

Danas znam da postoje ljudi koji posjeduju vrlo snažna eksterna kontrolna uvjerenja te i u drugim područjima života ne vjeruju u vlastitu inicijativu i uspjeh. Možda su u djetinjstvu imali negativna iskustva. Moguće je da su čak morali slušati kako im roditelji govore: “Ti nećeš uspjeti!” Ovakvi ljudi imaju jak osjećaj da gotovo svime na svijetu upravljaju nekakve izvanjske strukture ili natprirodne sile. Iz ovoga se može logički zaključiti da oni — u skladu sa svojim temeljnim stremljenjima — pretjeruju u tumačenju ponekog biblijskog teksta.

Treći primjer

Vođe mjesne crkve odlučili su uvesti malo moderniji stil glazbe u drugi dio bogoslužja. Međutim, stariji su digli snažnu kritiku, a bilo je među njima i nekih mladih vjernika. Ubrzo su svi shvatili da bi ovaj sukob mogao crkvu stajati previše energije te je donesena odluka da se ostane pri starom glazbenom stilu.

Kobno za ovaj sukob bilo je to što je on vođen na razini teološke argumentacije, dok se pri pomnijem promatranju moglo ustanoviti da su neki od “kočničara” imali posla sa stvarnim oblicima straha. Ove su osobe u svojoj dubini nosile obilježja “korektnosti”. Imali su duboku unutarnju žudnju za sigurnošću, poznatim i postojanim. Njima brzo ovlada osjećaj: “Ako se ovdje samo počne nešto mijenjati, vrlo brzo više ništa neće biti kao prije.” Ova se izražena osobina pokazuje u svim područjima života i ovakvi ljudi imaju u načelu problema s novinama i promjenama.

Iz anketa i razgovora s mnogim vjernicima mogao sam zaključiti da u oko 80% vjernika njihova teološka orijentacija (konzervativan, liberalan, karizmatičan) nije uvjetovana njihovim shvaćanjem, već strukturom njihove osobnosti odnosno njihovim životopisom.

Zašto je sve toliko komplicirano?

Naučio sam da je nekim sukobima bolje pristupiti preko strukture osobnosti. U mnogim bismo konfliktima mogli uštedjeti mukotrpan put argumenata i teologije ako bi se razgovori vodili na razini osobnosti. Primjerice, kad je u pitanju strah: “Čega se bojiš u vezi s tom idejom?” “Čega te je strah, ako bismo kao crkva…?” Pritom ćemo s vremenom prepoznati zanimljive fenomene. Neki se vjernici boje prevelike blizine, a drugi distance. Neki ljudi imaju velik strah od promjena, a drugi se boje statičnosti.

Tek se u osobnim razgovorima o našim dubokim motivima otvaraju vrata, gdje bi se inače rasplamsavali sukobi. A ključ ostaje kao i dosad — ljubav. Ona može živjeti samo kod onoga tko je spreman polako se približiti onome što druge iznutra pokreće.

Bojan Godina

Podijeli