Kako se suočiti s teškim gubitkom

20. 10. 2020.

“Dragocjena je u očima Jahvinim smrt pobožnika njegovih.” (Psalam 116,15)

Ne mogu ulaziti u pojedinosti u vezi s bolešću mojeg muža. Pronaći ćete u tisku izvještaj o tome. Rečeno mi je da on nije baš najbolje. Liječnik mi je poručio da bi bilo dobro da ga vidim. Prenijeli su me u njegovu sobu i čim sam ga ugledala, rekla sam: “Moj muž umire.” Nepogrešivi pečat smrti vidio se na njegovom licu. O, kako sam bila potresena! Kleknula sam kraj njegovog kreveta. Najusrdnije sam se molila da ne umre. …

Bila sam s njim cijele noći, a sljedećeg dana u podne obuzela ga je groznica i nakon toga više nije osjećao ništa. Jednostavno je utonuo u san. …

Telegrafirali smo Willieju i Mary da dođu. … Sedam dana nakon njegove smrti Willie i Mary su došli, a došao je i John White [brat Jamesa Whitea, metodistički propovjednik]. …

John White rekao mi je: “Ellen, vrlo mi je žao što te vidim tako slabu. Sutra tijekom sahrane čeka te teška kušnja. Neka ti Bog pomogne, draga moja sestro, neka ti Bog pomogne u ovoj prilici.” Odgovorila sam mu: “Brate Johne, ti me ne poznaješ. Što su prilike teže, ja imam više snage. Neću dopustiti sebi nikakve izljeve žalosti, makar mi srce puklo. Ja služim Bogu, ne nagonski, već promišljeno. Imam Spasitelja i On će mi biti pomoćnik koji se u vrijeme nevolje brzo nalazi. Ja sam kršćanka. Znam u koga vjerujem. On očekuje od mene bespogovornu, nepokolebljivu pokornost. Neprikladni izljevi boli ne dopadaju se Bogu. Ponijet ću križ koji mi je namijenjen i u potpunosti slijediti Gospodina. Neću se predati žalosti. Neću se prepustiti mračnim i tjeskobnim osjećajima. Neću se žaliti ni gunđati zbog Božje providnosti. Isus je moj Spasitelj. On živi. On me nikad neće ostaviti ni napustiti.” …

[Sljedećeg dana], nakon što je starješina [Uriah] Smith održao pogrebni govor, dobila sam silnu želju da nešto kažem, kako bih svima stavila do znanja da imam kršćansku nadu i da me ona održava u ovom trenutku teške kušnje, ali sam pomislila da neću moći stajati na nogama. Na kraju sam ipak odlučila pokušati i Gospodin mi je pomogao. Doktor [J. H. Kellogg] je stajao spreman “da me uhvati”, kako je rekao, ako padnem … ali uspjela sam jasno reći ono što sam htjela. …

Zahvalna sam Bogu što nisam bila prepuštena tražiti utjehu u prijateljstvu ovoga svijeta. (Letter 9, 20. listopada 1881., “Dragom bratu i sestri”)