Zdravlje

Korak po korak

život je pokret
Ortopedija je medicinska specijalnost koja se bavi proučavanjem, sprečavanjem i liječenjem bolesti i ozljeda sustava za pokretanje. Poslovica koju ortopedi cijelog svijeta veoma cijene glasi: “život je pokret, pokret je život.”

Kvadratura kruga
Za bilo kakvo kretanje potrebna je energija. To je zakon fizike, i zato jadni fizičari nisu nikada uspjeli napraviti “perpetuum mobile”, to jest stroj koji bi se kretao bez utroška energije.

Naprava koja troši najmanje energije za svoje kretanje jest kotač. Na njega djeluje Zemljina sila teže, odnosno gravitacija, koja ga pritišće na površinu. Središte te sile je u geometrijskom središtu kotača. Kretanje kotača je zapravo pomicanje njegovog središta gravitacije prema naprijed, pri čemu to središte ne oscilira gore-dolje, pa je gubitak energije vrlo mali. Pretpostavite da na osovine automobila stavimo umjesto kotača kocke! Jasno je da bi kretanje ovakvog automobila zahtijevalo mnogo više goriva, pa bi se benzinske crpke nalazile na svakih 100 metara.

Ne zna se tko je izumio kotač, kao što se ne zna ni tko je izumio vatru. Znamo samo da neke vrlo napredne civilizacije u Srednjoj Americi u vrijeme otkrivanja Novog svijeta nisu znale za ovu napravu. Ipak su iza sebe ostavile monumentalne građevine i veliko znanje iz astronomije.

Dakle, kada nekome kažete da je “glup kao točak”, nanosite uvredu ovoj čudesnoj napravi, a možda i osobi kojoj se obraćate.

škola hoda
Ostvarujući normalan hod po ravnoj podlozi, naše tijelo se kreće prema naprijed s najmanjom mogućom potrošnjom energije. I hod čovjeka je premještanje njegovog središta gravitacije prema naprijed. To središte nalazi se između desetog i jedanaestog grudnog pršljena. Osim što se kreće prema naprijed, to središte mora i oscilirati gore-dolje. Da bi se ove oscilacije svele na najmanju moguću mjeru, vrše se pokreti u nogama, karlici, kralježnici i rukama. Ove pokrete vrše mišići koji djeluju na koštano-zglobni sustav, a sve je to pod kontrolom centralnog i perifernog živčanog sustava te jednog dijela srednjeg uha koji se zove labirint, a zadužen je za ravnotežu.

U mišićnim stanicama hrana sagorijeva uz pomoć kisika, pri čemu se oslobađa energija. Hrana i kisik dopremaju se mrežom arterija, a nusproizvodi sagorijevanja odvode venama. Samo malo povećanje razine mliječne kiseline, koja se nagomilava tijekom ovih procesa u mišićima, uzrokuje jake bolove u tim istim mišićima.

Da uspravno hodanje kroz život nije tako jednostavno, pokazuje i činjenica da ga je potrebno učiti. Kad se dijete rodi, ono vjerojatno osjeća veliko olakšanje. Kako biste se vi osjećali da devet mjeseci morate provesti u maloj mišićnoj vreći koja vas tako steže da vam koljena dodiruju bradu? Prvi pokreti ploda smatraju se buntom protiv ovakvog prisilnog položaja.

Pri rođenju dijete je nesposobno za stajanje i hod, za razliku od, na primjer, teleta, koje prohoda čim ga majka prvi put obliže jezikom. Velika pogreška roditelja je čvrsto povijanje novorođenčeta, koje je jedan od uzroka razvojnog poremećaja kukova, odnosno njihova iščašenja. Druga pogreška je prisiljavanje djeteta da stoji prije nego što je za to sposobno. Tada dolazi do oštećenja i deformacije kostiju i zglobova. Dijete ne smije preskočiti fazu puzanja jer ga ona priprema za stajanje i hod. Vitamin D mora se uzimati zbog opasnosti od rahitisa, koji je poznat kao bolest koja deformira skelet djece. Majčino mlijeko je izvor kalcija za kosti, kao i proteina i zaštitnih faktora, bez kojih kosti i zglobovi djeteta neće moći rasti i raditi. škola hodanja spomenuta je i u Svetom pismu, ali s duhovnim značenjem. “Ja sam Efrajima hoditi učio, držeći ga za ruke njegove.” (Hošea 11,3)

Divno sazdani
Korak čovjeka podijeljen je u sedam faza, a u svakoj fazi se aktivira određena skupina mišića. Najvažnija je ona skupina koja opruža zglob koljena. Najvažniji zglobovi za hod su kuk, koljeno i skočni zglob.

Zglob kuka predviđen je da nosi velika opterećenja, tako da zadivljuje svojom arhitektonikom. Raspored koštanih gredica u gornjem dijelu butne kosti toliko je savršen da s minimalnom količinom materijala omogućava maksimum funkcije. Kada bi graditelji mostova mogli bar djelomično kopirati ovo čudo stvaranja, gradili bi sigurnije mostove s daleko manje materijala. Postoje stanja i bolesti koje razrjeđuju kosti i čine ih podložnim prijelomima. Jedna od takvih bolesti je osteoporoza. Ona se javlja kod starijih osoba, kod žena nakon menopauze, kod ležećih bolesnika, pa čak i kod astronauta tijekom svemirskog leta. Spomenute gredice butne kosti nestaju jedna za drugom i tada dolazi do prijeloma u gornjem dijelu butne kosti. U Americi godišnji troškovi liječenja pacijenata s ovim prijelomima iznose oko osam milijardi dolara. Skupo, zar ne? Proteza kuka nije nigdje jeftina, ali omogućava bezbolan hod i poboljšava kvalitetu života. Smatra se jednom od važnijih tekovina dvadesetog stoljeća.

Teško je reći tko češće pada, mladi ili stari. Mladi su aktivniji, a stari, opet, imaju slabiju sposobnost održavanja ravnoteže. Zašto onda stari ljudi pri padu zadobiju prijelom u kuku, a mladi ne? Dio odgovora nalazi se u činjenici da oni imaju slabiju kvalitetu kostiju. Bitan je i način pada. Mladi ljudi imaju brzu reakciju na pad tako da padaju na koljena i ruke, ili se na neki drugi način zaštite. Stari ljudi takvu reakciju više nemaju i padaju kao daske, na stranu. Vanjskom stranom kuka udaraju u podlogu. Još ako su mršavi, pa nemaju na tom mjestu zaštitni masni jastučić, prijelom je zajamčen. Kaže se da ovaj prijelom zadobivaju starije, visoke i mršave Skandinavke, jer u tom dijelu Europe stanovništvo češće boluje od osteoporoze, dok je kod crnaca i Azijata ona puno manji problem.

Koljeno je najveći i najsloženiji zglob ljudskog tijela. Nema oko sebe zaštitu mišića te je jako izloženo ozljedama. Građa mu je izuzetno složena. Tu su zglobna tijela, kapsula, ligamenti, meniskusi, čašica i drugi elementi. Funkcija ovog zgloba je tako komplicirana da se ne može prikazati grafički ni pomoću najsuvremenijeg računala. Osim opružanja i savijanja, tu su i fini pokreti rotacije, koji, na primjer, omogućavaju nogometašima promjenu smjera i dribling loptom. Kada čovjek ne može stajati i hodati, često se kaže da su mu “iznemogla koljena”. Koljeno u mnogim narodima ima snažno simboličko značenje, i to kao sinonim za pokoljenje ili naraštaj ljudi. U Bibliji se u tom smislu spominje na više mjesta, na primjer u Psalmu 89,1, ili Rimljanima 14,11.

Najzad dolazimo do skočnog zgloba, koji mnogi ortopedski kirurzi nazivaju “kraljem zglobova”. On je aktivan i kada svi drugi zglobovi miruju. Zamislimo sada da neku osobu promatramo sa strane dok stoji. U uspravnom stavu osovina tijela prolazi iza uha i vratne kralježnice, ispred grudne kralježnice, zatim iza slabinske kralježnice, kroz glavu butne kosti, iza čašice i ispred skočnog zgloba. U ovom položaju svi drugi zglobovi su “zaključani”, odnosno drže tijelo uspravno bez aktivne uloge mišića. Samo skočni zglob zahtijeva aktivnost mišića zadnje lože potkoljenice da ne bismo pali na nos.

Poremećaji hoda
Neki ljudi mogu hodati, neki ne mogu, a neki opet hodaju ali hramaju. Hramanje je izmijenjen način hoda zbog neke bolesti ili povrede kostiju, zglobova, mišića, živaca ili krvnih sudova. U Svetom pismu pod hramanjem se ponekad podrazumijeva slabost u duhovnom smislu. Prorok Ilija je jednom prilikom rekao izraelskom narodu: “Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega.” (1. o kraljevima 18,21)

Karakterističan je hod osobe pod utjecajem alkohola, takozvani hod na širokoj osnovi. Takav se čovjek oslanja na podlogu odmah punim stopalom, a ne prvo petom, a pri hodu se jako zanosi zbog oslabljene funkcije malog mozga koji je zadužen za ravnotežu. Veliki mozak trpi još više, a okolina takvog čovjeka najviše. “Sva će se zemlja ljuljati kao pijan čovjek.” (Izaija 24,20)

Postoje osobe koje moraju stalno gledati u svoja stopala, inače odmah padaju. Njima su oštećeni živci koji provode podražaje za duboki senzibilitet, odnosno osjećaj za položaj u prostoru nekog dijela svojeg tijela. Zdrav čovjek zna gdje su mu ruke ili noge iako ne gleda u njih, a bolestan ne zna, i zato pada. Kada ustaje iz kreveta, ovakav čovjek pozorno gleda u svoja stopala dok hoda do kupaonice. Dolazi do umivaonika i  umiva se, pa na trenutak gubi iz vida svoja stopala. U sljedećem trenutku pada na pod. Zato je ova bolest dobila naziv “bolest umivaonika“. Ovo je samo jedan primjer o tome koliko malo znamo o našem tijelu, koliko smo divno sazdani i koliko bismo trebali biti zahvalni našem Stvoritelju. U Bibliji su spomenuta dva čovjeka koji su hodali hramajući. Bili su to patrijarh Jakov i Mifibozet, sin Jonatanov. Mnogo je više osoba opisanih u Svetoj knjizi koji su bili duhovni invalidi.

Jednostavna pouka
Na kraju ovog usporednog razmišljanja o tjelesnim i duhovnim odlikama hodanja zaključimo s pitanjem: što nam je, dakle, potrebno za tjelesno, a što za duhovno hodanje?

Tjelesno hodanje:
1. Centralni živčani sustav. Mozak sprečava mišiće da se stalno i nekontrolirano grče.
2. Kralježnična moždina. Sama je nedovoljna za hod, daje samo neke refleksne odgovore.
3. Periferni živci. Njihovo presijecanje uzrokuje mlitavu oduzetost dijela tijela.
4. Dovoljno energije.
5. Dovoljno kisika.
6. Dobra cirkulacija. Nema masnih naslaga na zidovima krvnih sudova.
7. Optimalna čvrstina kostiju.
8. Optimalna snaga mišića. Stječe se radom i tjelovježbom.
9. Optimalan opseg pokreta zglobova. Ni ukočen, ni presavitljiv.

Duhovno hodanje:
1. Bog. Veza s Njim daje svrhu našem životu i aktivnostima.
2. Čovjek. Potreban a nedovoljan, vrijedan ljubavi, a nije za ugled.
3. Ljubav na djelu. Bez nje “ništa sam”.
4. Duhovna hrana. Proučavanje Riječi Božje.
5. Molitva je disanje duše.
6. Posvećenje. Nema “naslaga grijeha” koje nas odvajaju od Boga.
7. Čvrstina karaktera.
8. Vjera je naša snaga. Iskustva s Bogom nas jačaju.
9. Tolerancija. Prava mjera između vlastite načelnosti i poštovanja slobodne volje drugih.

Vjerujte ljudima u invalidskim kolicima, na posteljama i u gipsanim koritima kada kažu da imaju samo jednu želju. Pogađate koju! Oni najbolje znaju vrijednost jednog koraka.

dr. Željko Jovičić, specijalist ortopedske kirurgije i traumatologije

(Znaci vremena 1/2005, Zagreb)

Podijeli