““Gospod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici.”“ (Izaija 50,4)
Ono što je Krist bio u svojem životu na Zemlji, to treba biti svaki kršćanin. On je naš primjer ne samo u svojoj besprijekornoj čistoći, već i u strpljenju, nježnosti i zaraznoj društvenosti. Bio je čvrst kao stijena kada se radilo o istini i dužnosti, ali uvijek ljubazan i uljudan. Njegov život je savršena ilustracija prave uljudnosti. … Njegova prisutnost unosila je čistije ozračje u dom, a Njegov život bio je kao kvasac koji djeluje usred elemenata društva. Nevin i neukaljan hodao je među nepromišljenima, nepristojnima, neuljudnima, usred nepoštenih carinika, nepravednih Samarijanaca, poganskih vojnika, grubih seljaka i mješovitog mnoštva.
Progovarao je riječ sućuti ovdje i riječ ohrabrenja ondje kad god je vidio umorne ljude primorane da nose teške terete. Dijelio je njihova bremena i ponavljao im lekcije koje je naučio iz prirode o Božjoj ljubavi, dobroti i sažaljenju. Nadahnjivao je nadom najgrublje i one koji najmanje obećavaju, nudeći im sigurnost uvjerenja da mogu postati besprijekorni, bezazleni i postići karakter koji će ih svima objaviti kao Božju djecu. … Isus je sjedio kao počasni gost za stolom carinika, pokazujući svojim suosjećanjem i društvenom ljubaznošću da priznaje njihovo ljudsko dostojanstvo i ljudi su željeli postati dostojni Njegovog povjerenja. Na njihove žedne duše Njegove riječi padale su s blagoslovljenom, životodavnom silom. Bili su probuđeni novi impulsi i ovim otpadnicima od društva otvorila se mogućnost novog života.
Isusova vjera omekšava sve što je teško i grubo u ljudskoj naravi i uravnotežuje sve što je neuglađeno i oštro u načinu ophođenja. To je vrsta religije koja riječi čini nježnim i ponašanje privlačnim. Naučimo od Krista udružiti visok osjećaj moralne čistoće i poštenja s vedrinom u ophođenju. Ljubazni, uljudni kršćanin je najmoćniji argument koji se može dati u prilog Evanđelju. (ST, 16. srpnja 1902.)