“Njih sve obuze strah te su govorili jedan drugom: ‘Kakva riječ, jer s vlašću i snagom zapovijeda nečistim duhovima, a oni izlaze?’” (Luka 4,36)
Jednog nedjeljnog jutra otišla sam do anglikanske crkve u Ugandi i na stol ispred ulaza u crkvu izložila knjige. Nakon što sam ih postavila da izgledaju što privlačnije, sjela sam i čekala članove crkve da dođu i pogledaju, a nadam se i da ih kupe. Sjedila sam tamo cijelog jutra, ali je izgledalo da nikoga ne zanimaju. Došao je samo jedan čovjek, i on je kupio malu dječju Bibliju. To mi je bilo prvi put da izlažem knjige pred tom crkvom i nisam znala u čemu bi mogao biti problem. Zamolila sam Boga da mi pomogne da budem spremna kako bi više ljudi moglo upoznati Evanđelje. U toj crkvi su se obično svake nedjelje održavale tri službe, ali je već odavno prošlo podne, a ja sam još uvijek čekala kupce. Sada sam očekivala dolazak vjernika nakon posljednje službe.
Dok sam čekala, ravno prema meni i mojem stolu s knjigama krenuo je luđak zastrašujućeg izgleda! Bila sam toliko uplašena da sam htjela zvati u pomoć, ali nisam htjela ometati vjernike koji su bili na bogoslužju u crkvi. Prošaptala sam molitvu i ostala na mjestu na kojem sam se nalazila. Samo što nisam dobila napadaj panike, ali sam se pretvarala da sam mirna i nabacila sam najhrabrije lice koje sam mogla. Kad je stigao do mojeg stola, grubo je grabio jednu knjigu za drugom. Izgledalo je da će ih izdrapati ili bar uprljati. Molila sam se: Gospodine, to su Tvoje knjige. Ako ih ovaj čovjek uništava, to je Tvoj problem. Ti si me pozvao da budem ovdje i da radim ovaj posao. U strahu i zabrinutosti jednostavno sam sve prepustila Bogu.
Nakon nekoliko minuta skinuo je cipele i ušao u crkvu. Boravio je unutra neko vrijeme. Kad se ponovno pojavio, opet je počeo uzimati knjige u ruke. Zatim je podigao God’s Little Book of Grace (Božju knjižicu milosti) i upitao za cijenu. Rekla sam mu, a on je upitao može li je dobiti. Misleći da je možda želi dobiti besplatno, iskušala sam ga svojim odgovorom: “Da, možete, ako imate dovoljno novca.” Na moje iznenađenje, odmotao je neke prljave plastične vrećice koje su bile vezane kao lopta. Odmotavši nekoliko slojeva, iskopao je nešto novca i dao mi ga. Dala sam mu knjigu, a on ju je umotao u istu tu “loptu” od plastičnih vrećica i otišao.
Kad sam ostala sama, u tihoj sam se nevjerici pitala: Ako opterećen i lud čovjek želi saznati više o Božjoj milosti, koliko bih više ja, zdrava, trebala čeznuti za Božjom zadivljujućom milošću? Upravo tada i tamo obnovila sam svoje posvećenje Bogu, prepoznajući da nas čak i zastrašujuća iskustva mogu približiti Njemu.
Rebecca Nantamu, Uganda