"Mene pošalji"

“Tad čuh glas Gospodnji: ‘Koga da pošaljem? I tko će nam poći?’ Ja rekoh: ‘Evo me, mene pošalji!’” (Izaija 6,8)
“Još kao mladić Izaija je bio pozvan u proročku službu u vrijeme kada su okolnosti bile teške i obeshrabrujuće. Njegovoj zemlji prijetila je propast. Judejski narod je prestupanjem Božjeg zakona izgubio Njegovu zaštitu i asirska vojska se upravo spremala poći na Judino kraljevstvo. Međutim, opasnost od neprijatelja nije bila najveća nevolja. Gospodnjeg slugu je najviše tištala izopačenost naroda. Svojim otpadništvom i pobunom izazvali su Božje sudove. Mladi prorok, pozvan da im odnese vijest opomene, znao je da će naići na odlučan otpor. … Njegov zadatak činio mu se skoro beznadnim. … Takve misli rojile su se njegovim umom dok je stajao u hramskom predvorju. Iznenada su se vrata i unutarnja zavjesa Hrama naizgled podigle ili povukle u stranu, i tako mu je bilo dopušteno da pogleda unutra, u Svetinju nad svetinjama, u koju prorokova noga nije smjela kročiti. Pred njim se ukazalo viđenje Gospodina koji sjedi na visokom i uzdignutom prijestolju, dok je skut Njegove slave ispunjavao Hram. Serafini su lebdjeli s obje strane prijestolja — dvama krilima su letjeli, dvama su zaklanjali svoje lice u obožavanju, a dvama su pokrivali noge. … Izaija nikada prije nije potpunije shvatio veličanstvo Boga i Njegovu savršenu svetost; smatrao je da u svojoj slabosti i nedostojnosti mora poginuti u Božjoj prisutnosti. ‘Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!’ Međutim, serafin mu je prišao kako bi ga osposobio za veliki zadatak. Žeravom sa žrtvenika dotaknuo je njegove usne i rekao: ‘Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.’ Kada je čuo Božji glas kako govori: ‘Koga da pošaljem? I tko će nam poći?’, Izaija je sa svetim povjerenjem odgovorio: ‘Evo me, mene pošalji!’… Prorok je bio pripremljen za djelo koje je bilo pred njim.” (Testimonies for the Church, sv. 5, str. 749—751)